Posljednjih nekoliko godina postalo je uobičajeno reći: «Pod stresom sam!» Kao da je biti pod stresom postalo prirodno stanje... Doista – ljudi su sve napetiji, nervozniji, nezadovoljniji... A to nije prirodno!

Ameri imaju izraz «pozitivan stres». Za mene osobno, oprostite na izrazu, to je bullshit! Kome može biti pozitivno stanje bezglavosti, nereda, pritiska, pucanja itd.

Postoji jedan pozitivan osjećaj finog porasta adrenalina kada se nalazimo pred novim izazovom, kada trebamo dokazati svoje sposobnosti, dovršiti neki posao, pokazati umijeće i slično. Takve situacije donose pozitivno uzbuđenje, izazivaju nas da pokažemo sve najbolje što možemo i znamo, a kad dovršimo projekt ispunjava nas zadovoljstvo, osjećaj ispunjenosti i ponosa. Nije rijetko da se javi i osjećaj opuštenosti cijelog tijela kao rezultat uspješno «položenog životnog ispita».To je pozitivan poriv na akciju i djelovanje, a stres može biti samo negativan!

U posljednje vrijeme primjećujem dosta poslovnih ljudi «nafuranih» na stres. Tu pojavu počela sam proučavati kad sam radila u izdavačkom poduzeću. Meni je to bio jako lijepi posao jer volim pisanje i putovanja, a i brz ritam mi je bio posebno zanimljiv. Iako novinarski posao ima etiketu «visoko stresan», meni zapravo nije bilo tako. Najprije – nisam radila za dnevne novine pa je otpao onaj stres zbog jurnjave za top vijestima. Izdavala su se tri časopisa, a ja sam pisala za dva – prvi je bio «Nova zemlja» vezan za moju struku, a drugi «Pet party» za kućne ljubimce koje obožavam! Znala sam kojeg datuma novine izlaze, koliko tekstova trebam predati i nisam si nikada dozvolila da me rokovi pritisnu! Uvijek sam ostavila 2-3 dana ako bude trebalo nešto ispraviti ili dodati i zapravo je bilo relativno lako! U isto vrijeme gledala sam kolege koji su uvijek, svakog mjeseca ludovali kad se trebao predati tekst jer su sve ostavljali za zadnji tren. Dobro, može se dogoditi jednom, dvaput, triput, ali više od toga je pravilo! Shvatila sam da oni tako (panično) vole živjeti! Nije mi baš jasno, ali njihov izbor...

Češće mi se dešavalo da me panika uhvati u privatnim stvarima – rokovima, dogovorima, obećanjima koje treba ispuniti u okviru hrpe drugih stvari. Ponekad stvari idu tako naopako, kao da je sam Murphy napisao svoj zakon prema tome; «Sve što može poći naopako, poći će naopako!» i «Kad nešto pođe naopako, poći će naopako najgorim mogućim raspredom!»

U početku sam se hvatala za glavu misleći: «Ajme, što se ovo događa?!», a onda sam, kad se situacija smirila i sve «sjelo na svoje mjesto» shvatila da je bilo baš kako je trebalo biti! Uvijek je iza takvih naizgled kaotičnih događanja stajao Božji plan koji ja sa svoje točke promatranja nisam mogla vidjeti. Tek kad se sve dovršilo, vidjela sam da je bilo sve za moje najviše dobro!

Tako obično završava sav potrebni stres. Nepotrebnim smatram onaj koji si sami bez logike natovarimo na leđa...

Koji je smisao ove priče? Sve ima svoje uzroke i razloge, sve se događa baš onako kako treba biti - On zna kamo trebam ići i što je dobro za mene. Na meni je samo da mu vjerujem...

Kad se stvari krenu čudno događati i moj plan se izjalovi, sada pitam: «Bože, što mi želiš poručiti i što iz ove situacije trebam naučiti?» Kada uspijem zadržati mir, stvari se obično ubrzo pokažu takve kakve jesu. Ponekad me stres izbaci iz ravnoteže, pomislim da mi sve klizi iz ruku i odlazi tko zna gdje! A kad se sve završi, uvijek je pozitivno i dobro za mene, Anđeoski glas mi blago kaže: «Eto, vidiš, sve se dobro završilo. Zar je bilo potrebno toliko se nervirati?»

Stvarno, nije!

Učimo svakoga dana, rastemo u ljubavi, vjeri i prihvaćanju, pa se nadam i vjerujem da će bezglavih, stresnih situacija u budućnosti biti što manje...

Jer sve što se događa – za moje je najviše dobro!