Što se mora nije teško
Često sam u životu slušala ovu uzrečicu. „Što se mora nije teško“...Pozorno gledam u riječi koje objavljuju ovu misao. Osluškujem reakciju koju u meni proizvode. Preko čela osjećam napetost mišića glave, na usnama mi je namršten izraz lica, emocije su mi neugoda unutarnjeg grča odbojnosti i neprihvaćanja. Prvi put svjesno gledam reakcije svoje tjelesne nutrine. Teško mi je! Suze nijeme tuge pojavljuju mi se na uglovima očiju. Teško mi je, jer osjećam prisilu koja ih prati. Moram, moram...ovo i ono, a meni se to nikako ne da raditi. To nije moj posao. To je posao za odrasle. Meni je to preteško. Djela koja mi se nameću su izvan mojih umnih sposobnosti i fizičkih mogućnosti. Osjećam se nemoćno poput djeteta. Shvaćam tužnu istinu. To su moja iskustvena prisjećanja, životu nedoraslog djeteta.
Koja to energija proizvodi ove unutarnje otpore u meni, da li zapovijedni ton, ili riječ moram? Sa čime se ja to identificiram? Osjećam teret uma sastavljenog od lažnih identifikacija sa djelom i nedjelom, brigom i nebrigom, agresivnim zapovijednim stavom i mojim ljutitim otporom. Postajem svjesna svoje pritajene agresivnosti. Ne ostvaruje se moja volja niti djelujem po svom naumu. Mir i radost čistog postojanja su mi ugroženi nametnutim stavom koji mi remeti sveobuhvatnu ljubav mojih interesa. S tim stavom sve nestaje. Ja sama, moji učitelji koji se pretvaraju u tlačitelje, slobodan život koji želim živjeti, interesantan svijet koji me okružuje.
Nedokučiva tišina koju sam do maloprije osluškivala pretvara se u nemir. Zvuk glasa „moram“ proizveden umom, govorom i čulom sluha, zamagljuje mi pogled mirne unutarnje vizije osjećaja koji sam do maloprije živjela. Mojom nutrinom odjekuje otpor. Ne znam što hoću, ali u meni nečujno vrišti: neću i neću.. čujete li me...neću! Ali znam da moram. Ako to ne uradim stići će me fizička ili psihička kazna.
Psihička kazna još uvijek djeluje samim prisjećanjem na prisilno nametnuta iskustva.
Što je to što u meni proizvodi negodujući revolt? Agresija riječi moram, prisila koju ona registrira, ton kojim je misao izrečena, posljedice koje mi slijede, ili sve zo zajedno odjednom vrišti u meni?
Agresija riječi izvanjski proizvedenih čulom glasa i sluha stvaraju impresije mnogobrojnih agresivnih prisjećanja...moraš...trebaš, dobit ćeš batina, ne preostaje mi ništa drugo, nemam izbora...
Obitelj, okolina, svijet u kojem živim, postaju projekcija moje psihe, neshvaćanja i ne prihvaćanja. Čas sam u njemu..uključujem se, a čas izvan njega..isključujem se, nesvjesna svoje volje „hoću i mogu“ i svjesna nametnutog mi stava i uvjerenja...“moraš.“ Gledam obrambeni sustav moje emotivne pažnje. Nasilno činjenje stvara konfuzno stanje u mojim emocijama. Gledam nijemo u svoje moram i nemoram. Od nekud mi se pojavljuju riječi. Bolje je da to učinim. To je korisno za moje održavanje na životu. Noge mi se pokreću same od sebe i ja radim što mi je naređeno. Malo po malo posao mi zaokuplja pažnju i ja zaboravljam na moram. Djeluje samo; hoću ovaj posao završiti da ga se što prije riješim. U njemu nije bilo ni malo moje želje, ljubavi, niti volje. To nije bilo moje odabrano iskustvo. Radila sam po tuđim agresivnim nahođenjima.
Sjećanje na ovaj dio svojih iskustava ni malo mi se ne sviđa.
Dubok uzdah vraća me u ovdje i sada. Svjesna sam da mogu lako i trajno zauvijek transformirati ovaj nametnuti, ili navikom samonametnuti stav „moram“. Ništa ne moram, ali shvaćam da je sve što sam činila bilo dobro za mene, obitelj, okolinu, društvo u kojem sam živjela i živim, te cijelo postojanje. Vraćam se iz svijesti nedoraslog djeteta u svijest odraslog odgovornog čovjeka. Lako sebi opraštam stav moram, skladno mijenjajući impresije nemoći koji u meni izaziva. Ovaj stav je bio potreban u jednom dijelu mog života dok sam stjecala radne navike. Sad sam ga nadrasla. Znam što je u meni proizvodio i nemam potrebu da ga više upotrebljavam u svom iskustvu, niti da ga namećem svojim životnim saputnicima. Naučila sam se komunicirati na prihvatljiviji način.
Od danas postajem imuna na moram i trebam. Moji otpori su nestali. Spretno koristim izvor iz kojeg se napajam energijom. Ja mogu, hoću, želim, znam, ja volim...Osjećaj u srcu je nekako postojan, lak, lepršav, slobodn, zadovoljan..
Osjećam se kao sluga i gospodar svojih misli i riječi te njihove realizacije. Shvatam jednom za svagda, ako sam bilo čim nezadovoljna, lako mi je iskoračiti iz tog stava, te zakoračiti u sveukupnost mnogobrojnih pozitivnih izbora stavova i uvjerenja. Ništa fizički naučeno ni mentalno nametnuto ne daje mi slobodu. Slobodu daje spoznaja napuštanja ropstva sopstvenih misaonih formi i fizičkih djelovanja. Djelovanje je lančana reakcija upregnutog uma u mnogobrojne realne i nerealne misaone forme. Sopstvenim izborom oblika komunikacije ostvarujem smiren um koji mogu pratiti. Ispravan izbor uma ovisi o mom svjesnom odabiru misaonih oblika u budnom stanju svijesti s kojim želim komunicirati i koje odlučujem svjesno upotrebljavati u svom govornom vokabularu.
Shvatam da se tako postiže svjesnost tišine.
U svjesnosti tišine unutarnje energije se bude i čine čuda smirenosti i stabilne unutarnje budnosti. Ja sam samo svjedok njenog trajnog postojanja, bez ikakvog napora s moje strane. Nemam potrebe da se zadržavam na već viđenom. Sada i ovdje je nešto novo, svježe, moja priroda i moja suština njenog kreativnog izražavanja. Odvojena sam, a ipak povezana sa svim univerzalnim principom sveukupnosti. Ja sam „moram i trebam“ i ja sam „hoću i mogu“,svijest koja mi je rođenjem data na voljno upravljanje.
Shvatam da je „moram“ nametnuti stav kao voljni poticaj nedoraslom djetetu u odgojno obrazovnom sustavu obitelji i društva. Nitko i ništa me sada, kad sam odrasla ne sprečava da ga ovog trenutka zauvijek poništim sa svojim osobnim stavom, hoću, mogu, želim, volim! Hoću učestvovati u životu sa elanom u veličanstvenim odabirima. Ja to znam raditi na drugačiji način. Naučila sam što neću. Smijem to naglas reći, bez posljedica. Naučila sam i što hoću. Sposobna sam odgovorno upravljati ovim energijama. Zrela sam „ko kruška“ za te slatke promjene. Inspirirana sam da se ogledam u sopstvenom sagledavanju situacija i događaja, te da ih kreiram na sebi svojstven način. Sazrela sam, što bi se narodski reklo, da se vratim sebi i svom cjelodnevnom samoodgoju. Lako mi je sa svim proživljenim iskustvima nositi se sa sobom, njihovom promjenom i primjenom u svakodnevnom životu. Osobno sam u zadnjih deset godina uspjela provesti iscjeljenje negativno naučenih stavova i na pozitivan način samouvjereno, koristiti energije koje idu meni u prilog, te podržavaju i cjelokupni život. Volim svoje sudjelovanje u cjelokupnoj kreaciji i rado ga činim na najpozitivniji način koji mi je iskustveno dostupan. Od moram i trebam, izrasla sam u osobnost: hoću, mogu, želim, znam, volim...To je moj svjesni izbor. Odgojne mjere obitelji i društva urodile su ukusnim zrelim plodom pozitivne ovozemaljske svijesti. U tom rastu motivirao me je i stav osobnog izbora.
Željela sam biti bolji i pozitivniji čovjek. To sam uz mudrost obiteljskog i društvenog odgoja i postigla. Taj stav je dio moje osobnosti koju rado iskustveno dijelim sa svakim u informativnoj komunikaciji.
Naučiti baratati riječima na ispravan način je, kao kirurški nož u spretnim rukama kirurga. Kirurg odstranjuje nezdravo tkivo bolesnog pacijenta da bi omogućio zdravom tkivu opstanak na najbezbolniji način. Tako je i s riječima. S njima se odstranjuje bolesno tkivo jezika. Životno iskustvo mi je pokazalo: ni jedna rana ne može biti tako bolna i dugotrajna, kao rana koju u komunikaciji tvori nekontrolirani jezik.
Oblikovati svoje misli u riječi uvijek je bilo lako. To je naučeno znanje naših predaka. Naš izbor je svjestan odabir misono, najpozitivnijeg naučenog stava i uvjerenja. Veoma je važno kako mislimo. Naše misli proizvode unutarnji osjećaj energije srca. On se pretvara u odgovarajuću riječ koja ga definira. S riječi se prije ili kasnije prelazi na djela. Razumijevanje koje nam donose misli, emocije, riječi i djela, stvarajući prosperitet i sreću, neophodno je svakom čovjeku u iskustvenom očitovanju. Od životnog značenja je naša odluka da svjesnim slušanjem svojih misli, koje pretačemo u riječi nesebično pridonesemo boljitku svakog živog bića..
Sve više je ljudskih duša koje su shvatile i prihvatile ovakav vid komunikacije. Neizmjerno sam srećna što im se mogu pridružiti u tom djelovanju na ispravan i konstruktivan način.