Mislim da vam se neće svidjeti moj prilog za temu mjeseca, ali i nije mi namjera da vam se svidi.

Da, smeta me sav taj kič i dođe mi da sve to zgrnem u ogromnu prešu i stlačim do neprepoznatljivosti. Ali šta vrijedi, ljudi bi opet izmislili neke nove drangulije i sve bi krenulo ispočetka.

Sve je klišeizirano pomalo nalik jedno na drugo i svi oponašaju u želji da dosegnu sjaj bogatih.

Zato dok šetam gradom ne gledam izloge, gledam ljude, gledam njihova rezignirana lica i pokušavam odgonetnuti kakva se stvarnost krije iza tih lica. Vjerujem da bi mnogima potekle suze, samo da se ne stide zaplakati u javnosti.

Prigodne humanitarne akcije također zvone i bljeskaju poput božićnih ukrasa, a u meni se sve buni. Ljudi koje je život gurnuo preko ruba ne žele prigodnu pomoć i prigodno, a posve neprikladno upiranje prstom u njihovu bijedu. To ih još više ponižava i vrijeđa njihovo dostojanstvo. Ne žele oni pomoć, nego pravedniji svijet i priliku da sami ukrase svoj život, ako je nekome već do ukrašavanja.

Iz ovog je vidljivo da me ne smetaju toliko ukrasi koliko to što njima prikrivamo svu bijedu svijeta. Ovaj svijet ide u pogrešnom smjeru.

Slažem se; i priroda se ukrašava, ali ne da prikrije ružnoću, nego da istakne ljepotu. Pogledam paunov rep i shvatim da svijet može i treba biti lijep, ali nikada nisaam vidjela neku drugu pticu da pokušava oponašati pauna.

Moja blagdanska poruka je: Više originalnosti, više mjere i manje kičeraja, a jednina, globalna humanitarna akcija bi trebala biti stvaranje pravednijeg svijeta za sve. U takvom svijetu nikoga ne bi zaboljele oči od lažnog sjaja.