Uzduž čitave jadranske obale nailazimo na stare kamene crkvice skromnih dimenzija i raznolikih tlocrtnih oblika. Ove osebujne građevine iz razdoblja ranog srednjeg vijeka dio su onovremene kulturne stvarnosti, ali se po brojnim svojim obilježjima ipak razlikuju od općeg predromaničkog tipa građevina prisutnog u srednjovjekovnoj Europi. Zbog njihovih originalnih oblika, brojnosti i širokog područja na kojem se nalaze, možemo govoriti o lokalnom umjetničkom stilu ili starohrvatskoj arhitekturi.

Starohrvatska arhitektura, ali i umjetnost općenito, plod su brojnih raznorodnih utjecaja. Kada su se početkom VII. st. Hrvati doselili na dalmatinsku obalu, ondje su zatekli starosjedioce sa snažnom antičkom tradicijom. Tijekom dva stoljeća, koja se zbog nepostojanja pisanih izvora nazivaju tamnim razdobljem hrvatske nacionalne povijesti, izvorna se slavenska kultura prožimala s antičkim naslijeđem zatečenim u novoj sredini. Iz međudjelovanja ovih dviju tradicija te uz tragove bizantskih i franačkih utjecaja, razvila se starohrvatska umjetnost. Pojavila se istovremeno s nastankom hrvatske kneževske države i intenzivnijim pokrštavanjem stanovništva u IX. st. i trajala je sve do vremena posljednjih hrvatskih narodnih vladara u XI. st.

                SREDNJOVJEKOVNI IZVORI

Prema osnovnim tlocrtnim shemama, starohrvatske su crkvice slične sakralnim građevinama koje se u to vrijeme podižu u ostalim dijelovima Europe. Dijele se na dva osnovna tipa: centralni, s kružnim šesterolisnim i rjeđe osmerolisnim tlocrtom te tlocrtom u obliku križa s jednakim krakovima, i longitudinalni, izduženi tip koji može biti jednobrodni, dvobrodni i trobrodni. No, bez obzira na raznovrsnost tlocrtnih oblika, geometrijska struktura ovih građevina uređena je prema pravilnim likovima i odnosima. To nije slučajno s obzirom da je srednji vijek općenito prožet simbolikom forme, njenim višeslojnim i raznovrsnim značenjem.

U srednjovjekovnoj umjetnosti važnu su ulogu imali brojevi i njihova simbolika; smatralo se da su stvari lijepe ako u sebi odražavaju sklad brojeva i matematičkih omjera. Mnogo je starohrvatskih crkvica posvećeno Svetoj Trojici, pa su u njihovoj kompoziciji često prisutni šesterokut, heksagram i šesterolist. Pravokutnik s omjerom stranica 1:3 koji se geometrijski izvodi iz šesterokuta ili Solomonova pečata, osnova je mnogih srednjovjekovnih građevina, izražavajući tako ideju Trojstva. Starohrvatski pleterni ornamenti također su složeni prema određenim geometrijskim pravilima. Oni zapravo predstavljaju labirint, čest motiv srednjovjekovne umjetnosti kojeg nalazimo na podovima mnogih europskih katedrala gdje simbolizira čovjekov dug i mukotrpan put prema izvoru svoga postojanja.

Jedan od najvažnijih motiva geometrijske kompozicije predromaničkih građevina svakako je kvadrat, sa svim svojim konstruktivnim mogućnostima i simboličkim značenjima. U kršćanskom simbolizmu kvadrat, odnosno pravokutnik, označava pojavni svijet stvoren od četiri elementa, s četiri strane svijeta, dok se kružnica povezuje s predodžbom neba. To je razlog zašto na freskama i mozaicima vladari i pape ponekad imaju kvadratnu aureolu. To znači da su prikazani još za života na zemlji, za razliku od nebeskih svetaca čija je aureola kružna.

Tropodjelom kvadrata nastale su crkve u obliku istokračnog križa. Ovaj postupak značajan je i sa simboličkog i s praktičnog aspekta. Presjecišta dijagonala kvadrata, s linijama koje povezuju vrhove kvadrata s polovištima nasuprotnih stranica, tvore mrežu kojom se kvadrat dijeli na devet manjih. U ovu mrežu može se upisati istokračni kvadratni križ. Daljnjom podjelom kvadrata dobit će se gušća mreža, odnosno modularni raster koji upravlja tlocrtom do njegovih najmanjih detalja. Ovdje dolazi do izražaja praktična strana ovog postupka, budući da se na vrlo jednostavan način, pomoću mjernog konopca na kojem su čvorovima označene jedinice odabranog mjerila, nacrt s papira prenosi na građevno zemljište.

Ovakvi postupci kod projektiranja i podizanja sakralnih građevina bili su tajna koja se brižno čuvala u okviru bratovština, cehova i zidarskih loža. Njihovi članovi proučavali su matematičke tekstove Grka i aleksandrijske škole, Vitruvija i geometrijske postupke koji su osnova tajne vještine građenja. Iz tog vremena ne postoje pisana djela, nego se znanje usmenim putem prenosilo s oca na sina, s majstora na učenika. Pretpostavlja se da su i starohrvatske građevine potekle iz jedne takve graditeljske škole za koju se vjeruje da je djelovala na prostorima istočne jadranske obale.

                    NEPRAVILNI OBLICI

Kada promatramo strukturu starohrvatskih građevina, zamijetit ćemo da su u njihovim tlocrtima doista prisutni osnovni geometrijski likovi poput kvadrata, pravokutnika ili kruga, ali da oni gotovo nigdje nisu izvedeni sasvim pravilno. Posvuda nailazimo na odstupanja; krug je više elipsa negoli krug, kvadrati su nejednakih stranica i nepravilnih kutova, u rasporedu prozora i niša jedva se razabire načelo simetrije. Nepravilnosti pronalazimo i u presjeku građevina, lukovi prozora često su pomaknuti izvan osi, nejednaki su unutarnji i vanjski obrisi otvora. Crkvice su zapravo zbirka nepravilnosti koje možemo posvuda zamijetiti.

Dugo se vjerovalo da je ovakav konačni izgled građevine proizašao iz nesposobnosti majstora graditelja da dosljedno izvedu izvorno pravilan nacrt. Istraživači su to pripisivali početnim pokušajima građenja u sredini u kojoj se nova kultura tek rađala, u novoj postojbini, s kamenom kao materijalom kojeg graditelji do tada još nisu poznavali.

Tijekom tri stoljeća, koliko je trajao ovaj umjetnički stil, graditelji, međutim, kao da nisu uspjeli steći vještinu da točno ponove zadani nacrt. Crkve iz kasnijeg vremena jednako su odstupale od pravilne geometrijske forme kao i one koje su podignute ranije, dok u isto vrijeme majstori klesari izrađuju geometrijski savršeno pravilne pleterne ornamente. Grafičkom analizom tlocrtnih oblika uočeno je da kod tog odstupanja od pravilnog postoji izvjestan red u neredu, te da se nepravilnosti redovito pojavljuju na sličnim mjestima i u jednakoj mjeri. Stoga se nužno nameće pitanje da li se ovdje radilo tek o djelu nevještog majstora ili o svjesnom, promišljenom činu graditelja i, ako je ovo drugo, kakva je tome bila svrha.

                SREDNJOVJEKOVNO VRIJEME

Srednjovjekovna umjetnost izraz je jednog vremena i načina života kojeg je nama danas teško razumjeti. Ritam djelovanja čovjeka u tijesnoj je vezi s ritmom prirode, duljinom trajanja dana, izmjenom godišnjih doba, klimom. Čak se i u vrijeme srednjeg vijeka mjerilo drukčije nego danas. Vrijeme od izlaska do zalaska sunca bilo je podijeljeno na određen broj sati pa je tako ljeti, kada su dani duži, i trajanje jednog sata bilo duže nego zimi, za kraćeg dana.

Benediktinci iz samostana Monte Cassino donose tzv. Regule, zbirku pravila za organizaciju samostanskog života koja nakon VI. st. postaje osnovni redovnički pravilnik. Regule su dijelile dan na šest razdoblja, tri dopodnevna i tri popodnevna, prema kojima su se određivali molitveni sati. Ta se razdoblja nazivaju: prima, tertia, sexta, nona, vesperae i completarium.

Zbog ovakvog načina mjerenja vremena, neobično su važni bili dani u kojima sunce na svom godišnjem putovanju prolazi kroz neke karakteristične točke. Na idealnom horizontu postoji osam glavnih točaka određenih godišnjom putanjom sunca. To su istok i zapad oba ekvinocija, istok i zapad zimskog solsticija, istok i zapad ljetnog solsticija, te točke sjevera i juga koje određuju prolazak sunca kroz mjesni meridijan. Kut otklona ekvinocijskih i solsticijskih točaka jednak je za sva mjesta iste geografske širine. Međutim, nema svako mjesto idealan horizont. Ako se na istoku nalazi planina ili neka druga visinska barijera, trenutak izlaska sunca bit će vidljiv s izvjesnim zakašnjenjem, odnosno s onim vremenom koje je potrebno da sunce prijeđe put od ravnine horizonta do visine zapreke. Točka na kojoj se pojavljuje sunce tada se naziva mjesni istok.

Ako tlocrte starohrvatskih crkvica razmotrimo uzimajući u obzir ovaj astronomski aspekt, ono što se pripisivalo nespretnosti graditelja dobit će sasvim novi smisao. Prividne nepravilnosti nisu više samo plod slučaja, one se uklapaju u jedan racionalan, egzaktan sustav kojega je samo trebalo prepoznati.

CRKVA SV. KRIŽA U NINU

Crkvica Sv. Križa u Ninu ubraja se među najpoznatije spomenike starohrvatske baštine. Njezina je tlocrtna osnova u obliku križa s kupolom nad središnjim dijelom. Nasuprot ulazu iznad kojeg se nalazi zvonik, na poprečne krakove križa naslanjaju se tri apside. Srednja apsida kao takva se doživljava samo iz unutrašnjeg prostora, dok je izvana njen zaobljeni oblik utopljen u zidnu masu.

Ništa u ovoj crkvi nije pravilno. Križni oblik u tlocrtu prepoznaje se samo u naznakama, središnja kupola je elipsasta budući da je podignuta nad trapezoidnom osnovom, nijedan prozor ne nalazi se točno na tjemenu apside...

Međutim, oko najizbočenijih vrhova tlocrta ove građevine možemo opisati savršeno pravilan kvadrat na čijoj osnovi leži linija ulaznog pročelja. Ostale tri pročeljne strane imaju potpuno jednak otklon od opisanog kvadrata, a jednaku deformaciju pronaći ćemo i u središnjem, potkupolnom polju. Veličina ovog otklona jednaka je izmjerenom kutu između geografskog i mjesnog istoka na ekvinocijski dan.

Baza i vrh potkupolnog polja, kao i linija koja povezuje tjemena bočnih apsida, paralelni su s bazom opisanog kvadrata, a dijagonala potkupolnog polja položena je točno u smjeru sjever-jug, kroz mjesni meridijan. Nadalje, stranica u koju je utopljena srednja apsida poklapa se sa smjerom prve zrake ljetnog solsticija, sjeveroistočno bočno pročelje smješteno je u smjeru prve zrake zimskog solsticija, a dijagonala opisanog kvadrata odgovara prvoj ekvinocijskoj zraci.

Iz ovoga je vidljivo da je crkva Sv. Križa sve prije negoli nepravilna. Prividna nepravilnost njezinih obrisa podređena je jednom drugačijem sustavu, tj. vremenskom i prostornom položaju sunčevih zraka. Ova građevina svojevrstan je astronomski zapis, kameni kalendar. To se ne očituje samo u njenim vanjskim obrisima, nego i u unutrašnjosti.

Unutrašnjost crkve organizirana je za potrebe mjerenja vremena kroz dan, odnosno za određivanje molitvenih sati prema Regulama. Na četiri karakteristična dana u godini, ekvinocije i solsticije, mogu se točno utvrditi molitveni sati, s obzirom na mjesto na koje padaju sunčeve zrake prolazeći kroz otvore na zidovima.

Kutna visina sunca u podne na ekvinocijske i solsticijske dane iščitava se iz vertikalnog presjeka. Dijagonala presjeka prozorskog otvora na središnjoj apsidi jednaka je kutnoj visini podnevnog sunca na dan ljetnog solsticija, dok podnevna zraka zimskog solsticija određuje duljinu građevine, jer preko gornjeg ruba apsidalnog prozora pada točno na bazu stube ulaznih vrata.

Čudesna je vještina kojom je graditelj ove crkve povezao zamršeni splet sunčevih zraka s jednostavnim geometrijskim oblicima kvadrata, križa i kružnice. Svaki detalj koji se isprva doima slučajnim, nosi u sebi skrivenu poruku. Crkva Sv. Križa najpoznatiji je i najbolje istražen spomenik starohrvatske arhitekture, ali nipošto nije jedina građevina iz tog vremena u kojoj se geografija, astronomija i matematika susreću s umjetnošću i sakralnošću.

                SUNČANA GEOMETRIJA

Crkva Sv. Trojice u Splitu sagrađena je u obliku šesterolista sa šest polukružnih apsida prislonjenih na kružni središnji prostor. Njen tlocrt je nepravilan, no niti ovdje u izmjerenim nepravilnostima nema slučaja. Kao i kod Sv. Križa u Ninu, iz tlocrta se može pročitati položaj geografskog i mjesnog istoka na ekvinocij i solsticij, a osobita je pažnja posvećena karakterističnim točkama sunčeve putanje na nebu na dan sv. Dujma, sveca zaštitnika Splita. U Rovanjskoj, na jadranskoj obali podno Velebita, nalazi se longitudinalna jednobrodna crkva Sv. Jurja. U njenim su oblicima zapisani položaji sunca na ekvinocijske i solsticijske dane, ali i na dan njenog titulara, Sv. Jurja.

Brojni su primjeri ovakvih građevina. Bez obzira na veliku različitost njihovih vanjskih oblika, kroz sve se provlači ista misao vodilja. Njihova je kompozicija sunčana geometrija koja povezuje sunčeve zrake i matematičke zakone u jedan konkretan građevinski oblik koji usklađuje ritam djelovanja čovjeka s ritmom prirode.

Suzana Dobrić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 18