Hodala sam polako iza njih, praveći se da i sama šetam i promatram razigranu djecu na inače, u ovo doba godine, opustjelom travnjaku. Osjećala sam se pomalo voajerski, ali njihov usklađen starački korak i očigledna ljubav koja ih je obavijala i zračila posvuda oko njih, nisu mi dozvolili da budem lijepo odgojena i pristojna osoba, te da nastavim svojim putem.

Nekoliko metara dalje od nas brzim je koracima prolazio jedan par od svojih možda dvadesetak godina. Mladić je glasno vikao, djevojka je plakala i nešto mu pokušavala objasniti. Ubrzo su se njihovi razgibani i glasni obrisi udaljili i nestali na horizontu, dok sam ja i dalje potpuno hipnotizirana promatrala par ispred sebe. Usporili su korak i zaputili se prema drvenoj klupici uz jezero, zamoreni šetnjom i vjerovatno željni malo odmora. Djedica je skinuo jaknu sa sebe i ostavši tek u debelom, šarenom džemperu, položio svoju jaknu preko klupe, kako bi ona mogla sjesti. Pritom su se oboje obješenjački smijali, poput para mladih tinejdžera. Sjela je na klupicu i tada ga sa zahvalnošću poljubila na smežuran, starački obraz s kojega je iskrio par začuđujuće mladenački sjajnih očiju. Sjeo je pored nje i obgrlio njena zgurena i sitna ramen želeći je ugrijati. Okretala sam se oko sebe, pogledom tražeći slobodnu klupicu, no nije je bilo… Djedica je opazio moj pogled i rekao:

»Dođite, sjednite tu kraj nas. Ima dovoljno mjesta za sve. Zar ne, Ana?«

Osjetila sam kako mi crvenilo obliva lice i bila posramljena zbog onog što radim, te rekla:

»Ne bih vam željela smetati. Potražit ću neku drugu klupu. Hvala vam!«

No, bakica se tome oštro usprotivila i pomakla se još bliže k djedici, praveći mi mjesto pored sebe. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da prihvatim njihovu ponudu i sjednem. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, a onda više nisam mogla izdržati, te sam zapitala:

»Oprostite, ne bih željela biti nametljiva, ali promatram vas već neko vrijeme i vidim koliko se volite… to je danas tako rijetko. Kako vam uspijeva nakon tolikih godina?«

Sa strahom u očima sam očekivala odaziv na moje indiskretno pitanje, ali moj strah je bio nepotreban. Oboje su se nasmijali i još čvršće zagrlili, nježno gledajući jedno drugoga. A onda se bakica okrenula prema meni i rekla:

» Nema tu nikakve tajne. Kada smo se vjenčali bilo nam je samo 16. godina. Bili smo mladi i zaljubljeni, jedno drugome bili smo neophodni kao što je čovjeku neophodan zrak da bi

preživio. Kada smo bili stari 20 godina, shvatili smo da i previše zraka može ugušiti čovjeka, jer pluća mogu primiti samo određenu količinu zraka, a sve ostalo je previše. Tada smo počeli učiti, kako jedno drugom pružiti ponekad malo prostora za samoću, kako bismo se s još više radosti vraćali u naše zajedničke prostore! I mislili smo da je time naše učenje završilo. No, još uvijek smo mislili, kako smo jedno drugome dovoljni i da nam ništa na ovom svijetu više nije potrebno osim naše ljubavi. No, život nas je naučio da tome nije tako. Da bi dvoje ljudi živjeli u harmoniji jedno s drugim, prvo moraju naučiti živjeti svatko sam sa sobom. To je ujedno bila najteža zadaća. Kada smo to shvatili, poželjeli smo imati djecu. Kada se rodila naša kćerkica, u početku smo imali sve manje vremena jedno za drugoga, a sve više naše pažnje i vremena tražilo je naše dijete. Tako smo se naučili dijeliti svoju ljubav i svoje vrijeme. Nakon nekog vremena smo shvatili, da zapravo ništa ne dijelimo, nego da se s djetetom količina naše ljubavi podvojila, a ne razdijelila. Tada smo poželjeli imati još jedno djete i rodio nam se sin. Ljubav nije nešto što se može potrošiti poput sapuna za ruke. Naprotiv, više je njeguješ, više raste…Onda su došli naši unuci… imamo ih četvero i svi do jednoga su već predivni mladi ljudi. Možete izračunati koliko se puta naša ljubav pomnožila…«

Šutjela sam, duboko pod dojmom onoga što mi je ispričala, još uvijek prepuna pitanja, nespremna da ih izgovorim. Nakon nekog vremena sam podigla glavu i shvatila da me oboje radoznalo gledaju. Tada se je oglasio djedica:

»Vidim, da vas još nešto muči. Slobodno pitajte, nas dvoje nemamo nikakvih tajni, a i rado smo u društvu mladih ljudi. Znate, mladost je kao vino, nešto od njegovog bukea uvijek prijeđe i na onog koji pije.

Konačno sam se ohrabrila i pitala:

» Pa, jeste li se ikada svađali? Kako ste se nosili s problemima?«

» O, da, kako da ne! Pa, u svakoj se vezi ljudi ponekad posvađaju. To je neizbježno, jer nije dvoje zaljubljenih ljudi jedna duša, kako neki vole tvrditi, nego su to dvije duše koje uče živjeti zajedno! Kada bismo se posvađali, oboje smo za trenutak zastali i pogledali jedno drugog kroz njegove oči i tek kada bismo vidjeli što onaj drugi misli i osjeća, nastavili smo razgovor. Tako bismo svaku svađu prekinuli još na samom početku. Naučili smo da svatko ima svoju istinu. Naučili smo da nikada ne odemo na spavanje posvađani. Naučili smo biti zahvalni na tome što imamo jedno drugog i što smo različiti. Zamislite kako bi dosadan bio život kada bismo se uvijek i u svemu slagali. Naučili smo da je čarobna riječ KOMPROMIS odmah iza ljubavi, ili bolje rečeno, sastavni dio ljubavi; njen kamen temeljac. Kada kuća ima dobre i čvrste temelje, ne morate se bojati da će se srušiti pod naletom vjetra. Možda oluja i odnese crijep s krova, ali kuća ostaje… Tako i nas dvoje…Uložili smo sve svoje znanje i dobru volju u izgradnju čvstrih temelja; povremeno pokrpamo poneki crijep ili manju ogrebotinu na fasadi, ali kuća je i dalje tu za nas da nam pruža utočište. Možda se i sruši jednog dana, kada odemo Ana i ja – ali tada to više neće biti važno. Važno je da nas grije sada dok smo ovdje.«

Rekavši to, ustali su i uz pozdrav, zagrljeni, nastavili svoju šetnju pored jezera…a ja… ja sam ostala sjediti, trudeći se da izdajnička kapljica na uglu mojih trepavica ne sklizne niz moje lice.

I tada sam se sjetila riječi Stephena Kinga : Starenje nije posao za cmizdravce… brzom kretnjom sam obrisala malu, kristalnu suzu i s osmjehom na licu mahnula u pozdrav simpatičnom paru. U sebi sam im poželjela da što duže uživaju u svom domu čvrstih temelja, a kad jednog dana ipak napuste ovu našu dimenziju, neka ih u njihovom novom domu obgrle nebo i anđeli!!!!

 

 

****

 

 

 

 

Ljubav je alfa i omega, ona je pokretač svijeta i okosnica oko koje se vrti sve ono što je doista bitno u našim životima. Ljubav je omiljena tema pjesnicima, emocija koja vodi ruke slikara dok pokušavaju bojama izraziti silinu svojih emocija.

 

Zbog ljubavi su padala carstva, zbog nje su započinjani ratovi i upravo zbog nje je, unatoč svemu, vrijedno i lijepo živjeti.

 

Međutim, dok ne postoji čišća i uzvišenija emocija od nesebične ljubavi, istovremeno je sama riječ »ljubav« najzloupotrebljevanija riječ u ljudskoj povijesti. Upravo »u ime ljubavi« se svakodnevno rađaju nesretne sudbine. Naizgled paradoksalno, ali zapravo, veoma lako objašnjivo.

 

Na početku »Ane Karenjine« za pogled nam zapinju riječi: »Sve sretne ljubavi nalik su jedna drugoj, a svaka je nesretna na svoj način«

 

I doista, postoji nebrojeno mnogo načina, na koje možemo uništiti i »ubiti« ljubav, ma koliko se ta ljubav činila jakom.

 

Na prvom mjestu razloga je neosporno lekcija koju katkada ljudi na početku veze propuštaju naučiti, a to je – ne možemo uistinu voljeti nekog, ako nismo naučili voljeti sebe. Možda nas u prošlosti nisu voljeli, možda nas čak i nisu naučili voljeti – pa tako započinjemo vezu s nekim drugim, prije nego li smo naučili živjeti u miru sa samim sobom. Da bismo ostvarili dugotrajnu i kvalitetnu ljubavnu vezu, koja se neće slomiti kod prve prepreke i kamenčića na kojeg naletimo na našem zajedničkom životnom putu, moramo prvo biti sposobni živjeti u miru sa samim sobom, naučiti biti sretni u svojoj samoći. Tek kada volimo sebe i možemo živjeti »bez svađe« sa samim sobom, tek tada smo spremni započeti zajednički život sa onim kojeg volimo.

 

Voljeti nekog ne znači u njemu pronaći smisao i svrhu života. Mnogo puta sam čula riječi, a posljednji puta prije tek nekoliko dana: »Ali, ja ne mogu živjeti bez njega/nje, on/ona je moj život!«

 

Voljeti znači da možemo živjeti sami, ali je ljepše u dvoje. Voljeti znači uživati u zajedničkim trenucima, ali spoznati da i bez toga možemo biti sretni.

 

Nadalje, greška koju mnogi mladi ljudi na početku veze čine jest ta, da zbog silne želje da se dopadnu osobi koja im se sviđa, zapravo glume da jesu ono što nisu, privremeno se oblikuju prema njihovim željama i tako možda čak i posve nesvjesno, započinju vezu prijevarom i lažima. Prije ili kasnije, takva je veza osuđena na propust, jer laž i prijevara, pa bili oni i nesvjesni, zapravo su veoma kratkog vijeka. Često možemo čuti nakon nekoliko mjeseci ili čak godina, kako netko kaže: »Ali, on/ona se tako promijenio/promijenila. To više nije ona osoba u koju sam se zaljubila.«

 

Greška. Nije se osoba promijenila, ona je takva oduvijek bila, samo što je svjesno ili nesvjesno u početku veze emitirala drugačije, očekivane signale u želji ostvarenja cilja. Zaljubljenost je posebno stanje čovjeka, nabildan energijom i adrenalinom osjeća kako nema te stvari na svijetu koju ne bi učinio za voljenu osobu. Nositi preko praga, otvarati vrata kod ulaska u restoran, pridržati kaput ili kupiti buket cvijeća na putu kući je nešto najnormalnije u početku neke veze. I zaljubljeni ljudi to često čine bez trunčice napora. Štoviše, u tome najiskrenije uživaju. Međutim, s vremenom se slika polako može promijeniti. I upravo na tom stupnju se nazire početak kraja.

 

Ako nismo osvijestili da je ljubav proces a ne trenutak, da zahtijeva mnogo njege i truda kako bi trajala, veoma lako se može desiti, da voljenu osobu počnemo naprosto doživljavati kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Cilj je ostvaren, mi smo u željenoj vezi ili braku i tu se sav trud završava. Osobno mi je najdraža usporedba ljubavi i cvijeća. I jedno i drugo je potrebno beskrajno pažljivo i strpljivo njegovati, ako želimo da traje.

 

Budemo li biljku redovno zalijevali, prehranjivali i mijenjali joj zemlju, ona će možda povremeno izgubiti pokoji požutjeli list, ali će umjesto njega niknuti novi, zeleni listovi i biljka će nam sa zahvalnošću vratiti svojom ljepotom našu ljubav i sav naš trud.

No, budemo li kupili teglu cvijeća i donijeli je kući, odloživši je na najvišu policu našeg regala i zaboravili da postoji, cvjetak će ubrzo uvenuti.

 

Budemo li strpljivo, nježno i svakodnevno njegovali našu vezu, ona će unatoč povremenim svađama i nesporazumima, trajati odolijevajući svim nedaćama koje nas okružuju, i umjesto da bude sve slabija, iz svake će poteškoće izroniti ljepša, jača i snažnija no ikada prije.

 

No, budemo li svog partnera promatrali kao komad namještaja koji se sasvim fino uklapa u naše male, intimne prostore – ljubav će malo-pomalo, zapuštena zauvijek ugasiti.

 

Mnogo je veza koje su započele na osnovu zajedničkih interesa i međusobne sličnosti i usklađenosti i kao takve su na svom početku upućivale na »raj na zemlji«. Najkraće rečeno, dvoje ljudi korača rame uz rame istom stranom ulice.  Problem može nastati, ako s vremenom jedan od partnera počne razvijati sebe kao osobu i teži ka tome da uči i raste, dok ovaj drugi ostaje na istoj, početnoj stepenici, zadovoljan stanjem i bez želje da išta mijenja. Polako, ali sigurno, njihovi se putevi počinju razilaziti. Ne samo da više ne koračaju rame uz rame istom stranom ulice, već nerijetko idu svaki svojom stranom ulice, a u najgorem slučaju se počinju kretati i u posve suprotnim pravcima.

 

U pravoj i zreloj vezi, partneri rastu zajedno, podstiču jedno drugoga u međusobnu  rastu, ne sprečavaju jedno drugoga, već ga blago gurkaju u pravcu partnerovih snova i želja i istinski se raduju njegovu uspjehu, iskreno i nesebično poput djeteta.

 

Kad jedan padne, drugi ga podigne. Smiju se i plaču zajedno…Na žalost, svjedoci smo kako je sve više veza gdje parovi dijele smijeh, ali svaki od njih plače u sebi i za sebe.

 

Na žalost, u svakodnevnoj trci za preživljavanjem i zaradom, partneri sve manje vremena provode jedno s drugim, a sve više i sve brže trče svaki svojom stranom ulice. Tek povremeno se sretnu, zadihani i umorni od trke da predahnu, a čak ni tada nemaju snage, volje ni vremena posvetiti se jedno drugome. Umorni, iscrpljeni i nervozni ubrzo zaborave, da su pet minuta prije toga slučajnom strancu u prolazu poklonili osmjeh i ljubazan pozdrav, a nakon toga se na svog partnera »koji se podrazumijeva« ljutito otresli ili viknuli.

 

Žalosna ali istinita činjenica jest ta, da kada bi svom partneru naklonili samo polovicu ljubaznosti koju poklanjamo svojim nadređenima, kolegama ili susjedima, postali bi svjesni pozitivnog odjeka svog svjesno usmjerenog osmjeha u pravcu osobe koja to svakako zaslužuje više od naših kolega ili poslodavaca.

 

Iako će možda nekome ovo izgledati komplicirano, zapravo je posve jednostavno. Nitko od nas  ne očekuje da izvodimo vratolomije i činimo velika junačka djela. Naprotiv. Tajna je u jednostavnosti. Tajna je u naizgled malim stvarima. Tajna je u ljubaznom osmjehu ujutro i mirisu svježe skuhane kave; tajna je u tome da znamo prisluhnuti u pravom trenutku i s pravom mjerom osjećaja i podrške; tajna je u tome, da naš partner uvijek zna kako se može osloniti na nas i kako će u nama naći podršku čak i tada kada mu bude najteže.

 

Lijepo je znati, da pored sebe imamo nekog, tko će ostati uz nas čak i tada kada nam svi okrenu leđa. Naposlijetku, sve je u ovom životu prolazno, sve je mijena i ništa nije trajno. Čak ni ljubav nije nužno trajna. Da bi ljubav ostala konstanta u našem životu i zauvijek bogatila naš mali, privatni svijet; potrebno je mnogo više od dvije riječi »Volim te«.

Nije važno koliko smo puta nekome rekli da ga volimo, bitno je da to uistinu mislimo kad kažemo, pa čak i tada kada to ne kažemo. Ljubav treba živjeti. Ili je možda bolje reći – trebali bismo BITI ljubav.

 

Kao što je to postariji par s početka ove priče. Nije ni teško ni nemoguće. Ako mogu oni, može bilo tko, samo ako to doista želimo.

 

Ne znam gdje su sada ni da li još uvijek šeću zagrljeni parkom i hrane golubove. Ali, često ih se sjetim i volim misliti kako još uvijek sjede tijesno priljubljenih glava na nekoj klupici i slave jesen života.

 

Nadam se da ću i ja smoći dovoljno mudrosti da koračam njihovim tragovima.