Sinoć sam prošetala ulicama svoga grada. Došla sam po noći pogledati brojne, raznobojne lampice i ukrase koji će poželjeti dobrodošlicu malom Božiću. Ove godine su se gradski oci posebno potrudili. Nikad do sada moj mali grad nije bio ovako bogato okićen. Mali Salajland. Pomislila sam kako su nam, na neki način, htjeli nadoknaditi sve ono što nam je oduzeto. Lijepo od njih.

Ali .... uz svu tu ljepotu, nema ljudi .....tek, tu i tamo nekoga sretnem, a nije prehladno i ne pada snijeg, ni kiša ....

Dolazim do adventskog vijenca.

Upaljene tri adventske svijeće.

Prva je nada i iščekivanje. Osim što iščekujem Isusovo rođenje, gajim i nadu da će ovom zlu već jednom doći kraj i da će sljedeće godine ovdje biti gomila ljudi i djece sa osmjesima na licu.

Druga je mir. Isus se rodio u štalici, u miru, među ovčicama i donio mir i blagoslov u tihu betlehemsku noć. I ova adventska noć je mirna, premirna ..... Neka donese mir i u naša srca, neka nam ojača vjeru da će sve biti dobro i da će dobro pobijediti, jer uvijek pobjeđuje ....

Treća je radost. Radost zbog rođenja pastira koji će nam pokazati put. I radost zbog snage koju imamo, koja će nam pomoći da izdržimo i da se izborimo ...

I četvrta svijeća, još nezapaljena. Ljubav. Kristova ljubav za nas, za svako biće na zemlji, za svaku travku, kamen, list .... I naša ljubav. Zabranjeno nam je družiti se, okupljati se u ovo blagdansko vrijeme. Zabranjeno nam je doticati se, grliti, poljubiti .... I najbližima moramo pružati ruku u rukavici. Osmijeh moramo skrivati iza maske.

Ali oči, oči nam ne mogu zatvoriti. Oči vide, oči pričaju, oči se smiju i oči vole. Oči su ambasadori srca, a srce nema distancu ....