"Dođi i sjedni za naš stol dragi goste" je poziv kojim otvaramo vrata našega stana, ali i našega srca prijateljima. Prihvaćajući koreografirane kodekse dobrog ponašanja u društvu mi to prihvaćanje očekujemo i od onih koji dolaze u naš dom. No ti kodeksi su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja.

Saloni za ručavanje, počevši od renesanse u trajanju do sredine prošlog stoljeća, su bili zrcalo etikete, a iz njih izrasli zakoni o dobrom ponašanju za stolom odišu ukočenosti i neprirodnim pokretima. Ispod elegantnih haljina i odjela su se u onom, nama davnom,    vremenu sakrivali korzeti koji nisu dozvoljavali nepravilno sjedenje, ustajanje, stajanje i hod. Prisjećajući se fotografija i filmova napravljenih po stilu tih vremena, čini mi se da su se svi ljudi isto držali i nisu imali potrebu, ali ni mogućnosti, osjetiti svoj istinski ritam i svoju dinamiku.

Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti.

Danas u  vrijeme ležernog oblačenja i kulta kreativnog kuhanja, kada manje više manje svatko slijedi modu, a u svom domu želi isprobati novi val gostoprimstva, za sobom povlači i kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija, trebali bi se pozabaviti i sa novim koreografskim kodeksima ponašanja za stolom.

Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu, što za sobom povlači i buđenje novog ritma pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, pri kušanju pića. Koreografija držanja i ponašanja za stolom bi trebala proizaći iz tog novog ritma i dozvoliti tijelu da se uistinu slobodno, ali korektno pokreće.

Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja i koreografiju pripremanja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, kao npr. vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji, te domaćinovih gesta dobrodošlice, ritual i ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju u prostor i oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, tema razgovora i sl.

Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Iako često nesvjesno mi u tim trenucima postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća.

Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi pokreti, a njihovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor našeg tijela utrošen pri pokretima koji su stvarali ta naša djela. Tu se opet susrećemo sa zaboravom svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije.

Usvajanje i poimanje pokreta kao osnove svake koreografije, u svakodnevici ne bi smjela ni u jednom momentu osiromašiti idejama i varijantama. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja.

Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni.

Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati.

Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert.

Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati.

Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju.

Uporedimo osjećaj za pokret sa osjećajem koji u nama ostavljaju mirisi i okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama.

Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj.

Pri pripremanju jela mi isto tako sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju  naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose.

Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću.

Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri. No cijelo to vrijeme je naše tijelo, iako oboružano pozitivnom energijom ugode i ljepote, bilo pasivni sudionik u tom slavlju osjetila.

Istuširano i namirisano, obučeno u najnoviji krik mode, tijelo nama za ljubav podnosi naše neznanje o njemu i zapostavljanje njegovih unutarnjih osjetila. Bez poticaja mali senzori u njegovim mišićima i zglobovima tonu u san i svaki put probuđeni nekim pogrešnim pokretom spremaju osvetu u obliku napetosti i grčenja mišića, ili bolova u zglobovima. Ruke i dlanovi se koče, ramena bole, u vratu pri svakom pokretu nas bodu oštrice noža, a u glavi sijeva i na koncu je i podizanje čaše za oproštajno piće mukotrpono.

Drugo jutro se budimo s glavoboljom i uvjereni smo da je vino krivac za to, a vino je bilo najbolje koje je domaćin imao u svom podrumu. Umrtvljeno tijelo potsjeća na dugo sjedenje za stolom, svaki pokret izaziva bolove i mi jednostavno zaključujemo da starimo i da nas napušta elan vital, a ne pomišljamo da nas tijelo upozorava na zaborav svjesnog bića, da nas molećivo poziva na slavlje svojih unutarnjih osjetila iz kojih proizlaze naši pokreti i spoznaja našeg postojanja tijelom. 

O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje.

Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba. Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol. Da, obukla sam moderne uske hlače nespoznavajući opasnost gubitka pokreta zdjelice u njima. Zbog njih sjedim na trtici umjesto na sjednim kostima, a nježna trtica se lomi pod težinom moga nestabiliziranog trupa. Kralježnica se uvija pod težinom prsnog koša, njeni mišići se koče i zaustavljaju mi dah. Gubim osjećaj okusa predivno pripremljenog jela, ugodu mirisa i okus skupog vina.  O moje tijelo iz dubine tebe iz tvojih dubokih osjetila izvire moj pokret i ljepota mog života.

Ako za vrijeme svečanih večera ne učinimo ništa za buđenje naših unutarnjih osjetila smještenih u mišićima i zglobovima, pokušajmo barem prije lijeganja u krevet rastegnuti mišiće. Stojeći u kupaoni pred ogledalom dok peremo zube mi možemo istegnuti kralježnicu, trbušne, prsne i leđne mišiće udišući duboko i polako izdišući uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Odlazeći prema spavaćoj sobi malo duljim polaganim koracima rastežemo i mišiće nogu, a prije nego što legnemo možemo podižući ruke ka stropu zijevnuti i još jednom rastegnuti cijelo tijelo.

Rastežući se mi budimo u tijelu njegovu duboku osjetilnost i kao što smo ga vanjskom higijenom pripremili za spavanje tako mu i unutarnjom higijenom omogućavamo ugodan san. Buđenje će onda biti bezbolno, a sjećanje na prošlu večeru ugodno.