''Jer od najmanjega do najvećega svi gramze za plijenom.'' – napisao je davno prorok Jeremija.

Osim što je škrtost dio svakoga od nas, kod nekih je toliko izražena da se zaprepastimo koliko su dopustili istoj da bolesno zahvati njihove živote.

Dopuštam li škrtosti da vlada mojim životom?  

Štedljivost i škrtost nisu isto. Razbacivanje je podjednako grijeh kao i škrtost dakle, ako se jedno isključuje ne mora se nužno primjenjivati drugo.

Najbolje je biti umjeren. No kako?

Škrtost je gotovo bolest, to znaju mnogi koji su bili u prilici raditi, družiti se ili živjeti sa osobom koja je škrta.

U želji i nastojanju za što većim postizanjem materijalnog čovjek se često izgubi. Povećavanjem količine novca ima osjećaj da ga ima sve manje i osjeća strah da ne ostane bez njega. Iz tog straha rađa se škrtost koja uzrokuje mnoge probleme ne samo prijateljima i rodbini već i užoj obitelji.

Škrt čovjek ne može od sebe odvojiti novac ni za svoje potrebe a kamo li za potrebe svojih bližnjih. Svaki novčić okrene dva puta, dobro razmislivši da li bi ga potrošio, a i ako ga negdje i potroši neće prestati zbog toga jadikovati ne samo mjesecima već i godinama.

"Zašto ne kupiš na rasprodaji, jeftiniju garderobu? Bolje ti je dva jeftinija komada nego jedan skup!"

Škrt čovjek ne želi sebi priuštiti normalnu garderobu za presvlačenje, kupuje sapune, šampone koji su razdvodnjeni i slabi, i nesvjesno više troši, no njegov um ne razmišlja tako, on jednostavno zbraja potrošeni novac, ne posljedice nepravilne potrošnje.

Živjeti sa škrtom osobom doslovce sliči na pakao. Svaki dan dolazi do svađa i rasprava.

"Koga zoveš? Zašto? Zašto nisi pustila da on ili ona nazovu tebe? Zašto voziš prijatelje sa autom?  Kad ćeš ti dočekati da oni tebe povezu ili da ti uzvrate? Nemoj činiti nikome ništa jer ti to nikada neće vratiti, a tebe košta, ako ničeg drugog onda vremena!"

Novčići se broje, premeću. Odlučivanje o kupnji ili nabavci svakidašnjeg pretvara se u najveći mogući problem o kojem se danima raspravlja.

Škrtca ne možeš ništa niti zatražiti jer nikad nećeš shvatiti da on nešto ima. Škrtac je obučen u garderobu staru nekoliko godina..... Nek te ne začudi ako su hlače pri dnu poderane i prljave..... nije još došlo vrijeme da ih promijeni..... Škrtac ima mobitel koji je sav izlizan, i nema pretplatu jer je skupa, već karticu (da drugi mogu doći do njega, a da on ne koristi previše blagodat telefonskih poziva)  a ako i pokušaš zamoliti posudbu od škrtca nećeš ništa dobiti jer se škrtac ne može odlučiti da nešto odvoji ni za sebe, a kamo li za drugoga.

Škrtac nije svjestan da je takvo ponašanje grijeh. Tek kad se u njegovu svijest usadi činjenica da sve svoje blago i imanje mora ostaviti na ovom svijetu i da ništa ne može ponijeti sa sobom, možda postoji nada da se škrtac izliječi od te bolesti.