Projekti, vizije, snovi, rješenja. Imala sam puno planova, imala sam puno vizija o budućnosti, imala sam sve, ali nisam imala sebe.

Dugo sam lutala po raznim knjigama, tražila sam smisao života, smisao postojanja, smisao sebe. Ništa nisam nalazila. Sve što sam pronašla, bilo je samo mrtvo slovo na papiru, tek odjek onog nečeg u duši, što sam prepoznavala, ono nešto što spava u meni, a nije izašlo i nije vidjelo svjetlo dana.

Oduvijek sam bila poslušna, disciplinirana, umjerena. Tek tu i tamo znala bih nešto reći povišenijim tonom, ali to je sve bilo u okviru obiteljskog okruženja, tek tu i tamo bi netko od obitelji čuo i moj glas.

I tako je vrijeme prolazilo, sunce se rađalo i zalazilo, a ja sam uvijek ostajala na istom mjestu.

Jednog dana, tog srpanjskog dana, kad sam postala slobodna, slobodna od nekih veza i okova u koje sam se sama uplela, oživjela sam.  Trajala sam, davala sam, oduzimala sam, ali opet sam se vrtjela u istom krugu otkud sam i došla.

Prolazile su godine. Jas am još uvijek bila tamo gdje sam pomaknula samo taj jedan korak – taj korak do sna, taj korak od sive eminencije, od koje sam uvijek željela pobjeći, ali nisam nisam ni shvatila da sve sam to ja, da sve je to moj život, da sve je to ono što čini mene i moj život.

I sada, dok gledam ovu svjećicu što gori pa mi osvjetljava malo tame što obavija misli i dušu, vidim svoje malo biće kako želi izaći iz te sive eminencije, iz tog polusvijeta gdje se nikad nije osjećalo dobro, to biće koje je oduvijek željelo biti ono što je oduvijek i bilo – biće svjetlosti i ljubavi, a ne neželjena kćer oca koji je nikad nije priznavao, ali ju je volio.

Kako pomiriti te dvije krajnosti, kako sivilo natjerati da zasvijetli, kako zamisliti čaroliju i pretvoriti je u život?

Jednostavno, a opet teško, a opet jednostavno: sve je na meni, svaka odluka, svaki plan, svaka misao koja može postati djelo – sve je do mene, samo treba hrabrosti, treba htjeti. E, to je teško. Hoće se, ali se ne može. Zašto se ne može?

Zato, jer se ljudi boje, ljudi se boje promjena, novih stvari, novih dana, novih situacija.. a među tim ljudima sam bila i ja, dok mi nije došla voda do grla i dok, jednostavno, nisam maknula stare projekte života i upustila se u nove trake koje su me i dovele do spoznaje da život nije siva eminencija, već blistava jasna svjetlost kojoj svi, na kraju, i odlazimo.

Eto, tako je zasjalo svjetlo mog života i tako sam iz sivila letargije i čudnog osjećaja zakoračila samo jednim korakom u to bajno svjetlo. A trebao je samo jedan korak. Ostali će doći.