Razgovor o sinkronicitetu, kao zbunjujućoj i izazivačkoj pojavi za ljudski um, teško da se može povesti, a još manje privesti kraju, kada se prije toga ne bi uspostavile određene konvencije. Dogovor je to između sudionika, koji će se od nebrojenih mogućih aspekata, odnosno promatračkih kutova u međusobnom dijalogu, koristiti. Dogovor je to, na kojem će se jeziku međusobna komunikacija  voditi.

Osobno uvjetovan vlastitim doživljajima i sposobnostima njihovog opisa i prijenosa drugima, sukladno svojoj dosadašnjoj praksi, ne mogu se ni u ovoj prilici previše odmaknuti o mog uobičajenog «fizikalno-kemijskog rječnika». Posebno kada je riječ o čovjeku i njegovim mogućnostima doživljavanja realnosti riječ. A o njoj i jeste riječ.

Unutar tako postavljenih okvira, čovjek je za mene bio i ostao «više-dimenzijsko informacijsko polje obdareno sviješću»!? Preciznije rečeno, on je tek jedno od bezbroja «pod-polja», strukturiranog od čiste energije i svijesti, u sastavu viših polja… pa sve do najviše razine Jedinstvenog Informacijskog Polja, kao polja SVIH mogućnosti i podataka. Sukladno takvom položaju u strukturi Postojanja, posljednje što treba u funkciji konvencije reći, notorna je činjenica uspostavljenih interakcijskih procesa između svih njegovih dijelova. Čovjeka, s njegovom sviješću o sebi samome i slobodom odabira, posebno.

Promatran na takav način, ne bi trebao biti nikakav problem razumjeti, kako se čin interakcije, unutar ljudskog osobnog polja, prvenstveno manifestira kroz pojavu međusobnih utjecaja ili sposobnosti kreacije. Jednako na sebe samoga, koliko i na okolinu koja ga okružuje… odnosno njen nesporni i sveobuhvatni utjecaj na njega individualističko polje. Tada, upravo napon tog polja (odnosno, visina njegovih frekvencijskih obrazaca) određuje doseg i visinu mogućih interakcija između njega i onih na frekvencijsko-valnoj skali više postavljenih.

I tu je stvarni i jedan od mogućih početaka priče o sinkronicitetu.

Podatak, da postojeći frekvencijsko-valni isječak, u kojemu egzistira ljudska vrsta, određuje i sliku svijeta koja ga okružuje, međutim, još uvijek ne znači njegovo postojanje po načelu «jednom za svagda». Upravo suprotno.

Već spomenutim činom slobode izbora, nama je oduvijek i zauvijek dana mogućnost učenja, u cilju preskakanja oko nas postavljenih dimenzijsko-denzitetnih ograda. Hoće li se to učenje, a s njime i naš osobni rast koju mu posljedično slijedi, odvijati evolucijskim načinom, ili daleko bržim meditacijsko-duhovnim tehnikama, sasvim je svejedno. Jedino što je sljedstveno svemu bitno razumjeti, pravilo je «nepreskakivanja stepenica».

Sve, naime, ima svoj put, i sve ima, za svaku od faza, neophodan i potpuno odgovarajući instrumentarij.

Zbog toga je, već u startu, besmisleno gubiti energiju u pokušajima razumijevanja sinkroniciteta kao više dimenzijsko-denzitetne pojave, a koristiti rječnike do danas dosegnute razine ljudskoga znanja. Bilo da su oni očitovani kroz fizikalne, ili kroz popularne psihologijske idiome.

Sinkronicitet jeste i uistinu sve to, ali To uistinu nije!? Mnogo je više od umsko-materijalnih očitovanja, koje smo uobičajeno u stanju primiti i uočiti.

Stoga, što reći, osim da mu dosezi sežu iza dalekih granica sna i jave, čudesnosti i bajkovitosti, na koje se to grandiozno Postojanje može javiti u našoj malenoj i osobnoj iskri osviještenog osobnog polja. Temeljni problem razgovora o sinkronicitetu zato se i mora vratiti na početnu premisu od konvencionalnom promatračkom kutu.

Zadnje, što bi se u takvoj priči smjelo - a nažalost svjedoci smo mnogobrojnih upravo takvih isključivosti - da se kroz rječnik jedne od znanstvenih grana pokušava nuditi odgovor za cjelinu. Posebno kada se dio odgovora nudi i iz dijela rječnika koji nema «znanstveno odijelo».

Problem sinkroniciteta je u tomu što se on pokušava objasniti s razine NIŽE od mjesta stvarnog nastanka njegovog početnog inputa. S nje se, potom, nastavlja koristiti «alat» koji mu apsolutno ne odgovara. Samo zbog toga, sva objašnjenja fizičara ili psihologa, koliko god bila točna, u konačnoj su konzekvenci promašena. Ili, možda je bolje reći, da su ona utoliko točna, ukoliko i za koliko su nadrasla alate i oruđa kojima se oni koriste.

Odgovor je, kao i uvijek, u osobnom doživljaju.

Odgovor je u stupnju sposobnosti svake od individualanih jedinki ljudskoga roda, da u ovisnosti od napona ili faze vlastite svijesti (odnosno, njenog «naponskog isječka») uspije dosegnuti prvu interakcijsku razinu s sveinformacijskom cjelinom s koje se sinkronicitet i sam po prvi puta očituje. Riječ je, dakako, o razini osjećaja.

Ne bi se, smjelo gubiti iz vida kako i naši «komunikacijski koridori» pomoću kojih interaktivno «općimo» s Postojanjem i primamo pripadajuće isječke njegove cjelovitosti, također imaju svoju gradaciju.

Kao što je govor, grublji frekvencijski oblik naših misli, tako su i misli grublja manifestacija naših osjećaja i senzacija. One pak, promatrane same za sebe, grublji su proizvod upravo naših osjećaja i subjektivnog stupnja razvijene osobne senzitivnosti. Zato nam je i slika svijeta, subjektivni odraz stanja našeg vlastitog osobnog polja. Međutim, upravo je ta razina - na kojoj se misli još uvijek nisu stigle očitovati na dnevnom ekranu svijesti -  onaj frekvencijski isječak u našem osobnom polju, preko kojega smo neposredno povezani s višim realnostima i Cjelinom. A iza njega, već slijedi Slika. I to ne ona obična, «očno-vanjska». O onoj mnogo složenijoj, «unutarnje-doživljajnoj» je riječ.

Tek tada se i sinkronicitet može objaviti u našoj svijesti.

U njegovom svakodnevnom prepoznavanju, on se može javiti u skoro neograničenom broju pojavnih oblika. Mogu to biti susreti s naizgled običnim ljudima, kojima um - u ovisnosti od svog stanja pobuđenosti i okolnosti u kojima se našao - može  dodijeliti posebno označene neobičnosti. Mogu to biti osobe potpuno nestandardnog izgleda, koje se tek mnogo kasnije u umu očituju kao posve originalna stanja, prepoznata svojevrsnom dešifracijom kroz dosegnutu razinu kritične mase osobne promjene, ili povremenog i skokovitog rasta naponskih obrazaca svijesti. Mogu to biti i cijele knjige, njihovi odlomci, ili pojedinačni tekstovi. Za njih se trenutačno može ustvrditi kako su baš oni djelićem vlastitih iskustava, na jednoj, ili životnih stavova na drugoj strani. Ili, su baš oni uzrokom drastičnih promjena unutar same osobe.

Standardni i svakodnevni dijalozi ili opaske sudionika, koje se odnose na određeno područje, u tom periodu fokusirane zone razmišljanja ili područja fizičkih aktivnosti, često puta se znaju pokazati dragocjenim ključem za izlazak iz nastalih problema. Ali i jednako tako suptilnom skretnicom kojom se vlak misaonog procesa i spoznaje usmjerava u neke potpuno nove, dotad, nedosegnute daljine.

Istu ulogu znaju odigravati i naizgled nepovezani događaji, čija se i jednostavna pojava na ekranu dnevne svijesti, znade iznenada osvijetliti potpuno novom svjetlošću razloga i smisla, odnosno uzročno-posljedičnih povezanosti i reciprociteta. A sve to unutar potpuno, smislom i logičnošću uspostavljenih, funkcionalnih okvira.

Za one osobe, za koje takva iskustva nisu raritetna i iznenađujuća; za one koji do njih dolaze s razumijevanjem meditativnih procesa kroz koje prolaze dulji niz godina, svako od njih je, u svojoj biti, jednostavnim dokazom postojanja «više ravni egzistencije», odnosno višeg stupnja realnosti.

I u tome nema ništa čudno i nadnaravno.

Bilo koji Realitet nikada nije bilo moguće odvojiti od njegovog doživljavatelja. Individualnog, ili grupnog, svejedno je. Kao što znanstveno postoji «zajedničko nesvjesno ljudskoga roda», na isti način postoji i njegova zajednička realnost.

On kao funkcionalni «kolektivitet» - koliko god bio sačinjen od «individualiteta» - uvijek ima za posljedicu i kolektivnu realnost, ili istinu. Zato i jeste moguće - kakvih je primjera svakodnevnica prepuna - da potpuni individualiteti, naizgled ničim povezani, djeluju poput riječne bujice koja nosi sve pred sobom, ili nasuprot njoj, kreiraju zajedničke modele i pravila življenja.

Činjenica njihovog SINKRONOG (usklađeno – skladno – sukladno) djelovanja k nekom cilju, koji se tek kasnije pokaže kao «zajednički», sukladno najjednostavnijoj logici, pritom nipošto nije rezervirana samo za ovo razinu egzistencije.

Kada je Svijest u pitanju, isti zakoni moraju vrijedi svuda, ili ih nigdje ne može biti. Pa tako i na «višim razinama postojanja».

Zbog takve notornosti postaje moguće da se segmenti viših realiteta, očituju i na nižim od njih postavljenim ravnima. Ili, kako je s početka spominjano:»na nižem dijelu frekvencijsko-valne skale».

Ako se tomu pridoda i hologramska struktura postojanja, unutar koje svaki djelić sličeći svim ostalima proizlazi iz viših oblika, nije potrebna prevelika mudrost da bi se zaključivalo o mogućnosti manifestacije viših oblika na nižim razinama. U obliku sinkroniciteta, u obliku bljeskova spoznaje, u obliku mašte, instinkta ili prosvjetljenja, opet je svejedno

Sve to u svojoj konačnici svaki od sinkroniciteta i jeste.