Psiholozi i psihijatri potiskivanje prozivaju kao glavnog krivca za mnoge psihičke tegobe i poremećaje od anksioznosti do preko potištenosti do duboke depresije. I ja se slažem da neugodne i iritirajuće situacije treba odreagirati, jer ako ne pokažemo ljutnju u prilikama koje nas očito ljute, kasnije ćemo biti ljuti na same sebe, a to vodi u autodestruktivnost.
Potisnuta ljutnja s vremenom postane eksplozivna i provali iz nas eruptivnom snagom žestoke srdžbe obično u trenutku kad je krivac za našu srditost odavno zaboravio o čemu se radi.
Dakle, takve provale gnjeva samo govore da smo izgubili kontrolu nad sobom i u takvom stanju smo sposobni svašta napraviti, pa i naškoditi osobi prema kojoj usmjeravamo svoj gnjev.
Odreagirati neželjene situacije ne znači sasuti drvlje i kamenje na osobu koja nas je naljutila, nego na prihvatljiv način dati do znanja osobi da je pretjerala i da to nećemo tolerirati.
Ako tako reagiramo na stvari i situacije, odmah, kako nailaze sačuvat ćemo psihičku ravnotežu, nećemo pozleđivati ni sebe ni druge i nikad se nećemo dovesti u stanje nekontroliranog gnjeva, a ljudi oko nas nas neće uzimati zdravo za gotovo, kao dobroćudne budale po kojima se može gaziti.
Dilema; gdje je tu grijeh? Reagirati ili ne reagirati? Mislim da se dilema ukida pravovremenim i prihvatljivim reagiranjem, jer tek potiskivanje gradi eksploziju u nama…