Pa idemo pročešljati glavne grijehe i vlastitu savjest. Oholost je na čelu svih grijeha još od pada prvog Anđela, Lucifera i Evinog i Adamovog kušanja jabuke sa Drveta Znanja. Vjerujem da će kao neki zli praroditelj, zauvjek ostati na čelu svih ostalih grijeha.

Šta je zapravo oholost. Najkraća definicija bi bila dizanje sebe iznad svih ostalih. Prisvajanje prava i privilegija koje nam ne pripadaju. Dizanje iznad zakona. Oholice s prijezirom gledaju i odnose se prema svima i svemu drugome što nisu oni, njima ništa nije sveto, oni su najveći i njima je sve dopušteno, tako bar oni misle.

U svijetu kriminala je to najvidljivije. Kriminalci misle da su iznad zakona i iznad drugih ljudi. Misle da im je sve dopušteno, pa i ljudski život oduzeti.

Isprazni elitizam se često održava samo na oholosti. Neobraćanje pažnje na bijedu oko nas je također oholost. Svi egoizmi i sve egocentričnosti niču iz oholosti. Sva nebriga i nemar za druge, za okoliš, za ostale žive vrste također proizlaze iz samodopadnosti i oholosti. Zapravo bi ispravno bilo reći da svi ostali grijesi doista proizlaze iz oholosti.

Ja se često pitam koliko se razlikuju ponos i oholost i kako je lako skliznuti iz ponosa u oholost. Isto tako pokušavam ne brkati zdravo samopouzdanje sa besprizornim egoizmom. Kako se u svome radu često susrećem s ljudima koji su žrtve valastitog ponosa koji im ne dopušta da oproste ili se ispričaju, zbog čega im se u životu stalno ponavljaju neželjene situacije, moram se zapitati gdje je ta tanahna granica na kojoj ponos prelazi u oholost?