Sama riječ «grijeh « meni zvuči zastrašujuće – kobno, neoprostivo, nepopravljivo...

A smrtni grijeh nešto što se nikako ne može oprostiti ni izbrisati, kao utisnut žig sramote na čelu!

 

I što je to tako stašno – ponekad pametujemo jer smo pretjerano samouvjereni, malo smo ljubomorni ili zavidni na druge, ljutimo se, ponekad zbog sitnica, nekad nas uhvati melankolija pa odmaramo kad bi trebali raditi... I to su teški grijesi?!?

 

Ono što mi se čini najsvetije je ljudski život. Koliko je ljudi ubilo u današnje vrijeme ratova? Mislim da je uzeti nečiji život težak prijestup po ljudskim mjerilima, ali po Božjim...

 

Ako smo svi besmrtne božanske iskre i ništa ne umire, ima li doista grijeha?

 

Ako Svemir djeluje po principu akcije i reakcije, tj. djela i karme – zar nešto što se nama čini kao grijeh ne može biti tek vraćanje duga?

 

Dakle, ako i taj najteži prijestup pogledamo iz Božje perspektive, sve je možda u redu i kako treba biti... Mi tek ne vidimo uzroke i posljedice, već samo djelić stvarnosti...

 

A ostali, mali, ljudski «grijehovi» i slabosti, samo su kamenčić ubačen u more postojanja i ocean vječnosti!

Zar doista vjerujete da negdje visoko na Nebu sjedi namrgođeni starac, gleda nas kako smo jadni, maleni i grešni pa maše prstom: «Aha, kaznit ću ja vas!»

 

To je naš Bog i Stvoritelj!?! On će kruto vagati naša djela i sve nas kazniti – baš sve, jer ja do sada nisam srela nikoga bezgrešnog – tko nije nešto loše pomislio, izgovorio, učinio, tko je bezgrešno živio cijeli svoj život, bez i jedne sitne, male greške ili laži...

Ako netko zna, neka nam ga pokaže pa ćemo mu skupa otići odnijeti cvijeće!

 

Tko može prosuđivati i reći što je grijeh, a što ne?

Svaka duša živi sebe i savladava duhovne lekcije koje treba odraditi na način koji je najbolji za nju. To može iz naše osobne perspektive izgledati čudno, nevjerojatno, ali odakle nam pravo bilo čiji put proglasiti krivim?

 

Ako svi na kraju dolazimo Bogu – i to iz ljubavi, a ne po našim zaslugama, postoji li doista grijeh?

Cijelo vrijeme pričamo o grijehu prema drugima, a što je s grijehom prema sebi?

 

Kad si uskraćujemo život kakav bi željeli iz straha ili slabosti, kada živimo život kakav se od nas očekuje da bi zadovoljili društvenu formu ili da bi opstali u zajednici?

 

Ako odustanemo od onoga što želimo najviše na svijetu da bi napravili kompromis sa partnerom ili obitelji, ako odustanemo sami od sebe – nije li to najveći grijeh?