Ubijam se svaki dan, jer svaki strah koji osjetim, odustajanje je od jednog dijela mene.Osjetim strah i odustanem, ubijam se  tako ,ne znam ni sama, koliko puta na dan.Svaki put kad se hoću pokazati,progovoriti,imam nešto za reći i hoću to izreći,suprotstaviti se,izreći svoju volju, kao da me nešto blokira,sprečava u tome,kao da imam neku  zabranu.Koji je to dio mene što se hoće pokazati, izroniti na svijetlo dana? Koji je to arhetip? Možda jedan,a možda ih je i više.Na zabranu poludim,razbjesnim se,bijes samo krene.A  bijesno reagirati,naravno, ne smijem još i više. Bijes krene,zabrana isto,ali i misao sad ću biti odbačena,izolirana,kažnjena ignoriranjem,ostavljena.A biti ostavljena i odbačena,to je ravno smrti jer ostati sama znači umrijeti.Strah, samrtni strah,strah od smrti krene i  razlije se mojim venama,udara u srce koje počinje luđački tući,živci se stanjuju i cijelo tijelo se počinje tresti.Zato gutam svoj bijes,svoj otpor.

    Tako sama sebe ubijam svaki dan,da ne bih umrla.Iz straha od smrti,ubijam se ponovo i ponovo. To nije   jednokratno samoubojstvo,jednom pa gotovo,to je samoubojstvo na rate,iz dana u dan..Paradoks,da ne bih umrla,ja sama sebe postepeno,ali sustavno ubijam svaki dan.

 

    Kako je to počelo?Kao dijete ,spontano,znatiželjno,pričljivo htjela sam da me se vidi i čuje,da mi se pokloni pažnja.Nije mi se sviđao kut i zapećak u koji sam stalno gurana.Htjela sam izaći iz sjene,doći na scenu,na svijetla pozornice.Nisam željela biti nevidljiva i nečujna,a kao da mi je neka sila baš to namijenila.Ali scena je već bila zauzeta,tamo je već netko drugi koji kao da mi govori-Ja sam tu, da me ti gledaš,slušaš,da mi plješćeš,diviš mi se.Ja sam najljepši,najpametniji.Tvoje je mjesto u kutu,u sjeni,u mraku.Nije na tebi da se ističeš,tražiš pažnju,divljenje,pozornost za sebe.-

    Svaki moj pokušaj da se popnem na pozornicu,da me osvijetle  njena svijetla bio je onemogućen.Ali ne,neću ja odustati.Pitala sam se kako me se može samo tako sprečavati ?Pa to nije fer.Kako se samo usudi? Hoću i ja svoj dio kolača.To nije pravedno.Red bi bio da se mijenjamo.Malo  ja,malo on.-Hoću ravnopravnost-vičem.Bjesnim.Bijes raste sve više i više.Pravedni je to bijes,jer ja sam  u pravu-mislim.

 

    Odjednom ostajem sama.Ostavljena.Svijetla se gase.Pada mrak.Nikoga nema oko mene.Hladno mi je.Ledim se. Hvata me jeza.Javlja se neki novi osjećaj,čudan,nepoznat do tada.Tresem se.Zubi mi cvokoću.Ledeni,smrtni znoj me  oblijeva.Padam na koljena.Grčim se. Osjećaj je nepoznat,ali intenzivan.To je strah od smrti i slutnja umiranja. Propadam,propadam,nema dna.

 

    Kako se opet popeti natrag,pa makar i u svoj kutak,u mišju rupu.Samo ne želim više  biti ovdje.Želim se  vratiti nazad na svijetlo,među ljude,na toplo.Stisnula sam se.Okamenila.I čekam.Čekam spas.Čekam da mi se oprosti.Da mi se oprosti što sam se drznula doći na pozornicu koja je bila već zauzeta,što sam se pobunila,naljutila se.Čekam da se to zaboravi i da me se pozove natrag.Pitam se postoji li uopće nešto što bih mogla poduzeti da se vratim.Počinjem plakati,moliti za oproštaj.Obećavam da ću ubuduće biti dobra.Da ću ubuduće znati svoje mjesto i ulogu koja mi je namijenjena.Jer ja sam ona koja šuti,koja odobrava,koja je iza zavjese,u podnožju pozornice,u njezinoj sjeni.Moja uloga se svodi na odražavanje drugog koji se ogleda u mojim očima i u njima  nalazi sebe, podršku,ljubav.Dajem obećanje,zaklinjem se životom.

    Malo pomalo postaje svjetlije,toplije.Život se vraća u moje smrznuto,polumrtvo tijelo.Oprošteno mi je.Ali nije zaboravljeno.Usudim li se opet stati na sveto mjesto koje nije dostojno mene,koje ne zaslužujem i kojeg nisam vrijedna bit ću opet bačena u bezdan,u ralje smrti.Sretna sam.Zahvalna,jer sam oživljena.Obećavam svaki svoj pokušaj sasjeći ću u korijenu.Svoj život uredit ću tako da ću živjeti skromno,neprimjetno,gotovo nevidljivo,bez želja i bez potreba,bez htijenja i vlastite volje,bez misli i osjećaja,pravi živi mrtvac,ali s puno ljubavi,dobre volje,podrške,pažnje,obzira,uviđavnosti suosjećanja prema drugome.

 

    Zašto?Zašto to radim?Zbog straha od odbacivanja,koje je u  stvari smrt za mene,straha da opet ne ostanem sama.A taj drugi što mi on daje.Prividan osjećaj sigurnosti.Eto tu je uz mene i ja se osjećam sigurno.Ali znam ,ne daje mi ništa.Samo traži,još i još i još.Hvatam se za njega.Govorim-budi tu.Samo budi tu.Ja ću davati,a ti ne moraš ništa.Ne moraš me ni voljeti, ja ću voljeti za oboje.-

 

    A cijena te sigurnosti je nemjerljiva.To je odustajanje od sebe same.Odbacivanje sebe same,svoga ja,svoga pravog ja.One mene koja misli,osjeća,djeluje,smije se,plače,voli i želi.Mene koja sam život.Ubijam samu sebe da ne bih bila ubijena,jer kazna za  biti ono što jesam, biti će smrt.I zato svaki pokušaj da budem ja sama izazove u meni takav strah od smrti,takvu paniku da odustajem od same sebe  i tim odustajanjem ubijam se malo po malo.

 

    Pa sad gledano hladne glave,je li bolje   suočiti se sa smrću jednom zauvijek ili to raditi svaki dan? Možda je ipak bolje biti svoja,cijela,jedinstvena i suočiti se sa strahom od smrti i sa samom smrću.Jednom kad prođem kroz sve te osjećaje,vjerujem da će mi sve biti dano kao na pladnju.Proći ću kroz smrt,kroz odvajanje,gubitak,razdvajanje sa

    onim dijelom sebe koji je moj unutrašnji tamničar.To će biti pravo kidanje pupčane vrpce.Bolno će biti,ostat ću sama,ali zato slobodna i živa.Tada me nikakva vanjska sila neće moći dotaknuti,neće imati nikakvu moć nadamnom.Otvorit ću se sebi i životu kao cvijet,pun ljubavi i opojnog mirisa.Bit će to kraj malim svakodnevnim samoubojstvima.Živjet ću život pun ljubavi,sreće i zadovoljstva.Preći ću bezdan smrti da bi živjela.Gotovo je.Nema više natrag,samo naprijed.Nema više smrti.

 

    Jednom,čeka ona i mene,ali to će biti samo moj prijelaz iz ovog materijalnog svijeta u vječno svijetlo.Tu neće biti strahova.Tu će me čekati anđeli i lagano me samo prenijeti iz ovog života ,ne u smrt,nego u život vječni.

 

    Samo ako živim punim srcem,slobodno i bez ograničenja i strahova,taj prijelaz biti će moguće preći lagano i bezbolno.Da bi se umrlo,treba prvo živjeti.