Samotnik  

    Kako objasniti neobjašnjivo? Ni sam ne razumijem zbog čega sam postupio tako kako sam postupio. Strah? Možda...malo, da budem iskren. I još nešto…

    Oduvijek sam živio sam, u samoći, ali ne u osamljenosti. Imam svoje knjige koje volim, koje uvijek iznova pročitavam (svake ledene zime pročitam komplet knjiga, lijepo uvezanih u crvenu kožu, od Dostojevskog, i svaki put uživam, možda svaki put još i više!), imam psa, sa kojim odlazim u šetnje, duge, mirne prijatne. Imam i svoje navike, koje neizmjerno volim.  Muškaračke navike. Npr. ne volim razgovarati ujutro prije nego popijem kavu. Ne trpim nikog pored sebe u tim trenucima, osim psa, naravno. Dugogodišnje su to navike, a bogami, i sam sam nakupio koju godinicu. Volim  svoj ritam života i kad mi ga nešto poremeti, osjećam se uznemireno. Čuvam svoje misli za sebe, ne dijelim ih sa mnogima i ne osjećam potrebu za tim. Mrzim prazna blebetanja! Druženja radi samog druženja, a ne radi toga što želim provoditi vrijeme sa meni dragim ljudima. A njih je malo, jako malo. I sve ih je manje. Mnogo čitam, a sam taj čin zahtijeva samoću, koncentraciju.

    Imam i nju: redovito dolazi barem dva puta tjedno i ostaje po nekoliko sati. Vrućih sati. Jako vrućih sati. Traje to već neko vrijeme i nekako sam se uvjerio da sve savršeno funkcionira, ona sretna, ja zadovoljan, seks je fenomenalan, pažljivi smo jedno prema drugom, uživamo, uživamo...Ništa mi više nije trebalo: bio sam sretan postojećim stanjem stvari, sretan i zadovoljan i ništa nisam želio mijenjati. 

   Padala je kiša tog jesenjeg poslijepodneva, tmurnog, vjetrovitog, i ona je došla promrzla u moj topli stan: tresla se, nos joj se zacrvenio, a oči joj suzno treptale. Odmah je počela skidati sasvim promočeni kišni mantil, govoreći sebi u bradu, gotovo nerazumljivo, skoro mrmljajući. Proklinjala je hladnoću, kišu…

    Tutnuo sam joj čaj u ruke, bio je vruć, pušilo se iz šalice, i posjeo je na kauč, na kojem smo bezbroj puta vodili ljubav. Ugrijao ju je čaj, a zatim i ja, moja strast, njena strast, naša strast: soba je odisala nama, a pas mi je ispred sobe tužno cvilio, moleći da ga pustimo unutra.

   - Da ga pustim? - upitam je.

   - Ne! Želim ozbiljno razgovarati.

   Ah, počinje, pomislio sam: to se redovito ponavljalo otprilike svakih šest mjeseci.

   - O čemu?

   - Znaš ti o čemu - odbrusi ona, sjedne u krevetu, pune joj grudi bljesnu u polutami sobe.

   - Svejedno mi reci.

   - Dosta mi je svega! - provali iz nje naglo. - Ne mogu više ovako! I ne samo da ne mogu, ovaj put ni ne želim više ovakvo stanje stvari! Želim živjeti sa tobom! Ili tako ili odlazim! Ne želim više gubiti vrijeme, želim napraviti nešto od svog života!

    Bio sam malo povrijeđen: pogodilo me to, kako ona misli da je gubila vrijeme sa mnom.

   - Ne govori tako - rekoh joj umirujuće. - Imamo i lijepih trenutaka, nije sve gubljenje vremena.

   - Čega se bojiš? - upita me ona i pogleda pravo u oči. Bila je odlučna ovog puta, shvatio sam. - Odrasli smo ljudi! Zašto da dolazim kao neka kurva tri puta tjedno, kad možemo živjeti zajedno? Oboje smo odrasli i slobodni!

    Šutio sam. Nisam je želio stalno i uvijek pored sebe. Znam da je to sebično, ali je istinito. Volio sam je, na svoj način. Možda pogrešno, ali drugačije nisam znao. I već sam je oplakivao.

    - Šutiš - reče ona, ustane i počne se oblačiti onim svojim mekim pokretima koje sam tako dobro poznavao i volio gledati.  - Sa tom si mi šutnjom sve rekao!

    Obukla se, nagnula iznad mene, poljubila me ovlaš, tužno se osmjehnula, otvorila vrata sobe i pas je veselo mašući repom utrčao u moj zagrljaj, a ona zatvorila vrata i izašla iz mog života.

      Posegnuo sam za knjigom koja je počivala na staklenom stoliću pored kauča, za Camus-ovim  « Stranac «, otvorio je na označenom mjestu, pogladio psa i počeo čitati o događajima na pogrebu, dok se u sivom danu kiša nemilice slijevala niz prozor, nošena zapusima vjetra. 

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".