Ja sam već u godinama kada se dosta žestoko osjeća usamljenost. Šezdeset mi je godina, dovoljno za starost, a previše za životne borbe kojih se godinama sve više klonim, nego prihvaćam stvari kakve jesu, bez nadanja, bez volje, bez strasti i nada i volja i strast odlike su hrabre i neustrašive mladosti, dok se starost mjeri rezignacijom i razočarenjima, jer nismo uspjeli u svojim naumima.

 Nitko nije uspio stegnuti bure do kraja, baš nitko, a onda ljudi se sa starošću sve više osamljuju i to je jedna poznata psihološka tendencija, da smo sve više umorni od težine života pa se onda sklanjamo u mirnije vode, jer više ne možemo, jer nemamo snage i umorni smo od života, kako rekoh. Taj je nesretni život upisao u nama godove gorčine, ljudi su nam se zgadili, postali smo mizantropi sa više ili manje razloga, odustali smo od ideala i snova o boljoj i ljepšoj budućnosti za sve, napustile su nas vjera i nada, postadosmo osorni sarkoši i svoje biće grizemo kao divlje zvijeri, jedemo se od bijede, neznanja, mizerije, a smatramo kako je to nužna posljedica nagomilanog iskustva i životne mudrosti. Zapravo smo napušteni od svih, usamljeni, izolirani od ljudi, nesretni, razočarani, ali da vas utješim - ove tendencije nisu samo odlika staračke dobi, njih je moguće pronaći i kod sasvim mladih ljudi koji nisu zadovoljili socijalna očekivanja niti očekivanja svoje okoline ili zato što su bolesni ili zato, jer su sljedbenici kakve kontrakulture ili zato što su tobože asocijalni ili pak opasni po zajednicu. Svi smo mi, dakle, usamljenici suvremenog vremena.

 Nikada nije bilo više virtualnih kontakata, a nikada manje prijateljstava i smislenog druženja. Usamljena smo gomila, jer ljudi bježe u svoje sfere privatnosti gdje strancima pristup nije dopušten, to se nazvalo iracionalnim otokom koji se odupire sve većoj socijalnoj racionalnosti, a sve su to lakrdije vremena motiviranog novcem i kapitalom, stvarima i imanjem, lažima i podmetanjima, opsjenama i iluzijama o tome kako je sada puno bolje, nego što je bilo i nego što će ikada biti i po tome se ovo vrijeme razlikuje o drugih, jer je ranije bilo osjećaja za budućnost kao i za prošlost, ljudi su živjeli svoje živote nadajući se boljemu za razliku od loše prošlosti.

 Danas je to drugačije, jer nam je ponestao smisao za budućnost, a time i za prošlost koje se klonimo ili je pak prihvaćamo, ako je motivirana kamatama i kapitalom, a u fundamentu je preziremo, jer nas boli, jer ništa lijepo nismo doživeli, osim patnje i stradanja, a ako narod nema svoju autentičnu prošlost ne može imati niti budućnost koje se kloni također kao nužno zlo pred kojim se svaki dan u svakom trenutku strepi i od koje se ništa ne očekuje.

 Ukratko, mi smo očajni ljudi i možda je u tome bit naše samoće.