Shvatila sam već davno, samoća je vjerna pratilja ljudske duše, od rođenja pa do smrti. Ona može da bude neprijatna, hladna, može da bude mračna, teška, bolna; a može da bude i tiha, spokojna, opuštena i osvješćavajuća, čak potrebna; sve zavisi od toga kakvu vezu ste izgradili sa spoljnjim svijetom, kakva očekivanja ste postavili i kakve potrebe osjećate. Samoću možete osjetiti i kada ste u mnoštvu drugih ljudi, što se često događa mnogima, pa čak i kada ste u društvu prijatelja ili nekog bliskog, dragog bića. Imamo potrebu da budemo voljeni, da nas razumiju, da nas hvale, da nas prihvate, da nas cijene, poštuju, da razgovaramo s nekim otvoreno, da otvorimo dušu istini, da nas neko tješi, ohrabri, posavjetuje, ukaže na put kojim trebamo ići, da nam se nasmješi, da kaže lijepu riječ, da nas sasluša, da nam pomogne, da nas zagrli ili uputi samo blag pogled…  Bezbroj potreba i očekivanja na koja se već kao bebe navikavamo i koje naša duša usvaja kao pravila življenja, bez kojih ne može. Naša duša postaje ovisnik i od te ovisnosti jako se teško izliječiti, jer su sve te potrebe postale bit ljudske duše. Samoća je uvijek tu, uvijek je prisutna, samo ste je ponekad više svjesni a ponekad manje. Nikada se neće dogoditi da će vaša očekivanja od drugih, u potpunosti biti ispunjena. Nikada niko neće moći ući u vašu dušu i upoznati je potpuno da bi je sasvim zadovoljio, pa ni vi sami svojim vlastitim umom to nećete uspjeti. Stvoreni smo da budemo upućeni jedni na druge, gdje je svako posebno, jedan mali svemir sam za sebe, svemir koji ni sam sebe dovoljno ne poznaje. Tajna naše duše je kod Boga, zato će nas uvijek pratiti samoća, koja će nas često uputiti k Njemu, nebi li otkrili tu najtajnovitiju tajnu, tajnu našeg postojanja…

Što više čovjek samoću osjeti kao bol, to više je vezan za spoljašnji svijet svojim očekivanjima i potrebama. Kada vaša duša osjeti samoću više kao tihu oazu na kojoj se odmara, umom svojim razgovara s njom i preispituje, znaćete da ste na putu duha, da ste povezani s njom u savladavanju ovisnosti od potreba i očekivanja iz vanjskog svijeta. Dok god živimo u ovom svijetu neće sasvim uminuti naša očekivanja od njega, niti će nestati naše potrebe za njim. I želja za bijegom, za izdvojenošću, je potreba, potreba da se bude sam, da se ne bude u blizini drugih, da se traži društvo unutarnjeg sebe, jer se svijest i misao ne mogu izbrisati. 

Moja duša je prolazila mračnim odajama samoće, osjećajući i tugu i bol, od trenutka kada je postala svjesna sebe i trenutka kada je to mogla da bilježi nevidljivim slovima na stranicama svoga sjećanja. Ali, prolazila je i onim tihim oazama samoće u kojima se ogledala u bistrini svojih dubina...

Samoća je duboko unutarnje preživljavanje mnoštva osjećaja. Ni jedna samoća mi nije bila tako teška, tako bolna, tako sama, kao ona koju osjetih kad mi duša zavapi za tobom, Bože. Osjetih se tako samom, tako nemoćnom, tako uplašenom, tako očajnom, tako jadnom i izgubljenom kao mladunče koje je ostalo bez majke, ili kao malo dijete koje je slučajno u mnoštvu svijeta, ispustilo majčinu ruku, a još ne zna ni govoriti. Nisam znala gdje da te tražim pa sam te tražila svuda: u knjigama mudrim, u modrini beskrajnog neba, u odbljescima plamtećeg sunca, u mukloj tišini tmine iza sklopljenih očiju, u vrelini izvora suza, u nemirnim otkucajima i grću srca, u mislima koje su bježale, lomile se i rasipale u magli, u dubinama zelenih očiju, u skrušenoj molitvi, svuda... A nalazila sam samo tvoj trag, tvoju sjenu i ništa više. Ti moraš da postojiš, prosto moraš, ja čvrsto vjerujem u to. Jer Ti si Ljubav, milost, dobrota, ljepota i moć. Mnoštvo pitanja je ostalo da titra u zraku bez odgovora, a duša bez smiraja. Trebao si mi i trebaš mi kao živi Bog, kao u ono vrijeme kada je Isus hodao zemljom i kada su ga mogli samo dotači pa da im uslišiš molitvu. Treba mi tvoja pomoć, jer nema nikoga drugog pod nebom da bi mi pomogao. Nemoj me ostaviti samu, smiluj se na me, čuješ kako moja duša ka tebi vapi. Svi moji pogledi, moje molbe i molitve, moja očekivanja, moja nadanja, moja traganja, moje čežnje i uzdasi su usmjereni ka tebi. Dođi, pokaži se, da te moja duša vidi i osjeti, da kaže: "Da, to čini Bog moj za kojim tako čeznem." Vjera je moj oslonac, mada slab, ali mi ne da da padnem kada pokleknem, ona je moja, koliko toliko, čvrsta grana za koju se držim da ne potonem. Ona je ta koja čini da tračak Tvoje svjetlosti dopre do mog srca i makar malo ublaži njegovu samoću, da makar malo utoli moju žeđ za Tobom. Molim se i čekam Te... Koliko dugo ću moliti i koliko dugo ću čekati, ne znam, ali znam da, dok živim, neću odustati, jer svim bićem svojim osjećam da će pomoć od Tebe stići...

Psalam 42; (1-3, 11)

Kao što košuta traži potoke, tako duša moja traži Tebe, Bože!
Žedna je duša moja Boga, Boga Živoga, kad ću doći i pokazati se licu Božijem?
Suze su mi hleb dan i noć, kad mi svaki dan govore: Gde je Bog tvoj?
Što si klonula, dušo moja, i što si žalosna? Uzdaj se u Boga; jer ću Ga još slaviti, Spasitelja mog i Boga mog.