Puno sam pisala o sebi i svojim roditeljima.Ali u stvari pisala sam samo o sebi.Pisala sam priče,jer ni sama nisam znala je li to što pišem istina ili moja mašta.Ja malo pamtim iz svoje prošlosti,iz svoga djetinjstva,i ne znam što mi se sve stvarno događalo,ali pišući sam otkrivala što se sve nalazi u mojim mislima.Kako su se te misli našle u mojoj glavi i otkud svi ti osjećaji koje ćutim,otkud reakcije koje imam?Ne znam ali najvjerojatnije su rezultat nečega što se događalo.Pisala sam i zato jer sam zbunjena našim odnosom,ne zato da kukam i da se žalim,nego zato jer sam željela razjasniti i rasvijetliti taj naš odnos.Samo sam  željela vidjeti kakvi su oni zaista i kakva sam ja doista.Ne želim više lažne osjećaje,manipulacije njihove i svoje.Želim živjeti bez uskovitlanih osjećaja ljubavi i mržnje,krivnje i grižnje savjesti,bez tog kaosa kad ih vidim ili čujem.Važno mi je to riješiti jer kako vidim njih tako vidim i doživljavam druge ljude oko sebe.Želim prekinuti tu lažnu vezu ,želim izgraditi ljudski odnos.A to je tako teško jer oni su odrasli ljudi,moji roditelji,ali su istovremeno i ranjena djeca,ali i moji introspektirani objekti koje idealiziram.

 

 

Sad želim pisati o nama.O onome zajedničkom u nama,u njima i u meni.Onome što se nalazi  također i u mome bratu i mojim nećacima.O onom zlu što se generacijama prenosi.Što je bilo i u mojoj baki i mome djedu,jednom i drugom,mojoj teti ,mome stricu,bratiću i sestrični.To zlo izraženo je kod nas svih.Usjeklo se u naše misli,vlada našim uvjerenjima.To je program koji je čipiran u naše glave.Mi smo svi programirani.Ponašamo se  i živimo kako nam on diktira.On   nam je zajednička točka,poveznica.

Ja mislim da se borim i bunim protiv mame i tate(ili drugih ljudi),da me oni povređuju,ali ja se bunim protiv programa.Oni se ljute na mene,ali u stvari ljute se također na program koji je usađen u mene.Nazvat ću taj program „Roditeljem“.Taj Roditelj, to nije moja mama ni moj tata.To je istovjetan program koji se nalazi u njima,kao i u meni.Kad govorim o Roditelju ja sam Odraslo dijete.No mogu i ja biti Roditelj,a oni Odrasla djeca.To je prilično na prvi pogled nejasno i kaotično.Ali tako je.Te uloge su promjenljive.Ne zamjeram ja mami i tati,nego tom programu.Ne želim mijenjati njih nego program koji se uredno ulogirao u moju glavu,moje misli,moju podsvijest,isto kao i njihovu.Nedavno sam sama sebe našla kako reagiram na svog najmlađeg nećaka,koji se postavio kao Roditelj.Krenula je ljutnja, ali sam se brzo osvijestila,shvativši apsurdnost cijele situacije i nasmijala se sama sebi.On je najmlađi u mojoj obitelji a već je Roditelj ugrađen u njega.Mučit će ga,jadnog cijeli život,a i on će njime mučiti ljude oko sebe.

Netko od nas je izvana Roditelj,jasan je i glasan u toj ulozi,a nekome se nalazi u njegovom nesvjesnom i otuda njime vlada,a izvana se ponaša kao Odraslo dijete.Tako je netko od nas izvana Roditelj,a drugi Dijete.No to se i mijenja.Roditelj postaje Dijete,a Dijete Roditelj.To stvara velike zabune i nedoumice u našim odnosima.Mrzeći Roditelja u sebi, mrzimo onog drugog koji ga utjelovljuje. I  tako u beskraj.Mrzimo se,bunimo se,ljutimo se jedni na druge,povređujemo se međusobno,ograničavamo jedan drugog.

 

I drugi ljudi tako funkcioniraju.Samo oni možda imaju sreću da je njihov Roditelj  dobar,zaštitnički raspoložen ,brižan ili nije toliko ograničavajući i zahtjevan.Ovaj moj/naš okrutan je i prilično sadistički nastrojen.Uživa u mučenju,podcjenjivanju i omalovažavanju slabijeg od sebe.Kritičan je  i perfekcionist.Pun je predrasuda.Svojevoljan je.-Nema kako ti hoćeš,nego kako ja hoću.

 

Kakve reakcije može na njega imati moje Dijete,pa i ja kao Odraslo dijete. Kako ga mogu voljeti?Mogu se jedino buniti,željeti ga se osloboditi,biti ljuta,mrzita ga,osjećati se povrijeđeno.Mogu postati hladno ravnodušna ili bježati od njega.

 

Kako izaći iz toga kruga?Osloboditi se dodijeljene uloge?Mogu promijeniti Roditelja u sebi da postane tolerantniji,bolji,a stvarne roditelje i ostale ljude gledati mimo njihove uloge.Vidjeti da je i njih uništio,da su slabi,zbunjeni i bespomoćni.Jedino znam da ih ne mogu osvijestiti,naučiti ih da se vide na drukčiji način Mogu ih razumjeti,suosjećati s njima i oprostiti im,ali ih ne mogu mijenjati  i savjetovati im što da  rade.Samo sebe mogu mijenjati,osvijestiti taj obrazac u sebi,tu ulogu koju igram.Pustiti se Bogu u meni,njegovoj volji,njemu koji je u stvari ja,unutarnja vibracija,život sam.

 

Sama sam izabrala Roditelja. Što je bio teži za podnositi to je i moja škola bila uspješnija.Da je bio blaži ne bih toliko toga naučila.Ne bih poželjela da se mijenjam i da napravim kraj toga programa.Moj će program biti ugašen.Kako je to jednostavno. Samo se trebam osloboditi ograničavanja Roditelja,njegovih uvjerenja,priča i zablistat ću,pojavit će se moje  pravo Dijete,slobodno,blistavo,spontano i radosno.Jasno da…ali to je postupak,proces i ne ide to samo tako.Gradio se generacijama,ugrađivan je u mene cijeli moj život,teško ga je samo tako zbaciti kao zmija kožu,kao gusjenica kukuljicu.No radim na tome.Mijenjam se.I stvarno imam osjećaj da izlazim iz zatvora ,iz kaveza.Moj osjećaj slobode raste iz dana u dan.

 

A što je s roditeljima?Bar ih ja više neću mučiti.Sjat ću i blistati pa ću i njih osvijetliti svojim sjajem.Možda im moj primjer i ja drugačija, olakšam stare dane.

Kad progledam,kad se potpuno oslobodim uloge u koju sam uronjena i kad je potpuno strgnem sa sebe,promijenit ću se i moći ću tada vidjeti njih kakvi su iza svoje uloge.Vidjet ću ih kao ljude,objektivno ,jasno i istinito,nezamagljene mojim projekcijama.Spoznavši svoju ulogu i zbacivši je sa sebe moći ću ih vidjeti istovremeno i s ulogom i onim što je ispod nje.Bojim se, jako se bojim da će  biti to preteško za vidjeti,tužno i žalosno..Bit će to dvije izgubljene,bespomoćne , usamljene duše.Bojim se da će mi od sažaljenja biti jako,jako teško.Nadam se i živim u nadi da je u njima ostalo bar malo od onog spontanog djeteta s kojim su se rodili.Nadam se da ga program nije uništio do kraja.Opraštam im,opraštam, sve zbog čega sam patila, gledajući njihovu golemu patnju.Tu patnju  koja nam je zajednička.

Želim im da su sretni.Da nađu toliko hrabrosti i svijesti da se bar sada othrvaju ulozi koja im je nametnuta,da prihvate sami sebe kakvi jesu i prožive u miru ovo što još imaju pred sobom.Molim se svim svojim srcem da se to dogodi.Ne znam hoće li im to uspjeti,ali sigurno znam da neću biti  ja ta koja će im otežavati zadnje dane.Žao mi ih je.Beskrajno mi je žao njih i svih nas.Pitam se koja je svrha takvog života.Jedino može biti u tome da se ta uloga odigra do kraja,da se potone do dna i onda kad se nema što više izgubiti da ona samo sklizne s nas.Hoćemo li to napraviti prije,dok smo još mladi ili na kraju životnog puta,pred smrt,samo je razlika u vremenu.Vjerujem da nam je to svrha i da nam je dano da proživimo ulogu,onda je skinemo sa sebe,pa makar i zadnju sekundu našeg života,jer da nije toga čemu nam je onda dan život.Nije zato,sigurna sam,da ga živimo u laži,da ga  ubijamo, ubijamo iz dana u dan.Zato se nadam da sam ja na prekretnici.Ovim pisanjem osvještavam se i skidam je sa sebe i nadam se da će doći vrijeme još za njihovog života da se i njima dogodi taj veličanstveni trenutak u kojem će osjećati radost,život.Da će život prostrujati njima i da će  se bar za trenutak osjetiti sretni,radosni i ispunjeni.