Jučer sam bila pokošena trava

Ubrani cvijet pohlepnih ruku

Iako dijete, žena postadoh prek noći

Ne željom svojom , već onih drugih...

U meni je tinjala vatra

Bojažljiv plamićak pod udarom vjetra

Gdje god  se okrenula ja sam

Oblaci crni bijaše nad mojom glavom,

Uz puno straha

Korak po korak

Išla sam ipak naprijed.

 

 

Jučer još  zemlja sam bila

Pregažena staza stopala mnogih.

Tijelo je moje  u  ranama bilo

A ipak,  klonula nisam

Nisam se dala.

Savijenih leđa i spuštenih vijeđa

Išla sam dalje sa nadom i vjerom

U ono slijedeće jutro

Sa zlaćanim tagovima

Tek slabo nazirajućeg sunca.

 

 

 

Jučer sam stup srama bila,

Noć zlokobna , tmina...

Rekoše mnogi:

Svjetlo nam  treba,

Neka gori lomača

Neka svijet gleda!

Sve to je u ime Boga...

O , koje li grozote

Kojeg  li strašnog apsurda !

 

 

 

Danas se borim,

Demoni prošlosti ipak  me slijede

Još uvijek mi  ne daju da slobodno dišem.

Al ja se nedam, ne obazirem

Korake neke ipak prebrzo idem

Pa dalje padam, posrćem...

 

 

Što sutra mi nosi, ne znam,

Ne mogu reči

Hoću li biti ista ko danas,

Il ostat na onom  jučer?

U meni se more pijeni i val se diže do neba

Ne, pričat mi nemoj što nekad  je bilo

Mogle bi sijevati munje

Biti strašna oluja...

Rijeka u meni koritom novim teče

Ne želim, neću  onim drevnim, utabanim  putem

 

Neka me razum i dobro  vodi u svemu

Da dosljedna budem sebi  u svakom trenutku

Budem ono što oduvijek jesam

Žena, nježna i krhka

U kojoj srce ljubavlju kuca

A ipak dovoljno jaka

Da se zlu  i nepravdi hrabro oduprem