PROČITANO

879

PUTA

OD 14.01.2018.

Rekao sam da ću se vratiti...

Poput mnogih drugih parova i oni su imali problema, bilo je dana kada se činilo da je ljubav posve ugasila pot bremenom svakodnevnih poteškoća i sitnih razmirica…i ona i on su ozbiljno počeli preispitivati svoje osjećaje, pitajući se koliko je još uopće ostalo od one prvotne ljubavi usred krhotina povrijeđenih osjećaja ljutnje i nemoći koja ih je sve češće obuzimala. Živjeli su svoje živote negdje na razmeđi između svakodnevnih poslovnih obaveza i nastojanja da pronađu način kako ostarjeti zajedno. Na trenutke se činilo, da se sve više udaljuju jedno od drugoga, sve manje su promatrali želje u očima onog drugog, a sve češće jedno drugom okretali leđa u osamljenim i dugim zimskim noćima.

Jednom se požalila najboljoj prijateljici i rekla: »Ne znam, da li ga još uvijek volim.«

Prijateljica se samo osmjehnula i rekla: »Najbolji način da to saznaš, jest da pokušaš zamisliti svoj život bez njega.«

Zatvorila je oči i rekla: »Mogu bez problema.«

Jednom se požalio svom najboljem prijatelju, suprugu njene najbolje prijateljice i rekao je:

»Ne znam, da li je još uvijek volim.«

Prijatelj se samo blago osmjehnuo i rekao: »Najbolji način da to saznaš, jest da pokušaš zamisliti svoj život bez nje.«

Zatvorio je oči i rekao: »Mogu bez problema.«

Međutim, svijet iza zatvorenih očiju katkada daje iskrivljenu i varljivu sliku.

Jednog sunčanog popodneva on je naizgled hrabro, s osmjehom na usnama stajao spreman na polazak tamo odakle se možda nikada neće vratiti. Stajala je tiho i nepomično ispred njega, dok su joj se u očima zrcalile suze i nesposobna da se pomakne, prozborila tek nekoliko riječi:

»I ja želim ići. Ne želim sjediti kod kuće i čekati da li ćeš se vratiti ili ne.«

Pogledao je svojim velikim, tužnim očima i rekao:

»Molim te, ostani ovdje. Dovoljno je što idem ja. Obećajem da ću se vratiti i da mi neće nedostajati ni vlas sa glave. A kada se jednog dana vratim, prvo što želim ugledati kad otvorim vrata si ti.«

Rekavši to utisnuo je cjelov na njene ledene usne, prstom obrisao suzu koja joj je kliznula niz lice, okrenuo se i korakom laganim i teškim u isto vrijeme krenuo u neizvjesno. Ostala je stajati na ulici prateći ga pogledom, čekajući da se okrene kako bi mu posljednji puta pomahala na odlasku i rukom poslala poljubac kao u dobra, stara vremena i blagoslov da ga čuva kud budu prolazili njegovi koraci.

Nije se okrenuo. Da se je samo jedan jedini put okrenuo, u njegovim bi očima vidjela uzburkano more suza, a to nije želio… Morao je ostati hrabar, za nju, za sebe, za oboje…Brzim je koracima grabio cestom sve dok na horizontu nije vidjela tek malenu točkicu kako postaje sve manja i manja, da bi polako posve nestala negdje u daljini njihovog neizrečenog straha.

Nije željela odlaziti u podrum kada bi tišinu popodneva proparao prodorni zvuk sirena. Umjesto toga bi tvrdoglavo ostajala sjediti pogleda uprtog u prazno. Nije imalo smisla, čemu da se skriva i koji je smisao toga, kada nije znala da li će ga ikada više vidjeti.

Glavom su joj prolazila neka stara sjećanja, pa i razgovor koji je vodila sa svojom prijateljicom i po prvi puta je beskrajno žalosna i uplašena shvatila da je pogrešno odgovorila na pitanje »Možeš li zamisliti svoj život bez njega?« Nije plakala. Barem ne glasno. Suze su u tišini jedna drugoj utirale put…

Na težak je način shvatila koliko su nevažne i banalne bile sve one tube nezatvorenog kaladonta, prepirke oko zaboravljenog para čarapa pod njihovim krevetom ili jakna nemarno prebačeno preko starog, izlizanog naslonjača. Plakala je zbog svih onih noći kada bi zaspali jedno drugom okrenuti leđima, zbog svih onih jutara kada bi krenuli na posao bez toplog poljupca na rastanku i zbog svih neizrečenih riječi koje su sada divljale njenom nutrinom i vrištale bez glasa.

Ničije priče i uvjeravanja kako se mora skloniti nisu dopirala do nje. Sjedila je pored televizora i pratila sve vijesti od prvih jutarnjih do onih posljednjih, prije nego što bi iscrpljena i uplakana legla na još jedan počinak bez sna.

Tako je očajnički priželjkivala bilo kakvu vijest o njemu, a kada bi telefon konačno zazvonio, ostajala bi sjediti, paralizirana od straha i skupljala hrabrost da podigne slušalicu. Nadala se da će čuti njegov glas, a istovremeno je bila na smrt prestrašena da će čuti vijesti kojih se toliko bojala. Tada bi samu sebe uvjeravala kako se loše vijesti ne prenose telefonom, pa bi ipak teškim korakom kakve starice ipak dizala slušalicu. Ali, nije bio on…

Strepila je svaki put kada bi začula da se na ulici zaustavlja neki automobil. Trčala bi do prozora i kroz odgrnutu zavjesu sa strepnjom promatrala tko je došao. Laknulo bi joj kada bi vidjela da su susjedi dobili goste. Jer to je značilo da ni ovaj put neće čuti loše vijesti.

Prisjećala se njihovih razgovora o djeci: on ih je želio mnogo, a ona…ona se bojala jer nije imala posla, jer nisu imali stan, jer su živjeli u nemirnim vremenima prepunim neizvjesnosti. Svako to sjećanje je sa sobom nosilo novo more suza i žaljenja. Da je bar imala dijete. Njegovo dijete. Tako bi joj ipak ostao dio njega, ako se njemu što dogodi, ako…

Ne! Njemu se ništa ne smije dogoditi! Pa, obećao je da će se vratiti! – tješila je samu sebe, istovremeno si predbacujući što uopće može pomisliti na takvu jeftinu utjehu! Zaboga, nije malo dijete, da vjeruje takvim obećanjima…

U jednom takvom trenutku trgnulo je zvonce na vratima. U polusnu je promatrala poštara koji joj je pružao telegram i papir da potpiše prijem. Potpuno nesvjesno je potpisala i drhtavim rukama uzela duguljastu omotnicu iz poštarovih ruku. Do nje nisu ni doprle njegove zabrinute riječi: »Gospođo, gospođo, jeste li dobro?«

Već godinama nije dobila telegram, zaboravila je i kako izgleda. A sada, upravo u trenutku, kada je njeno srce bilo razlomljeno na milion bolnih komadića, tupo je promatrala kuvertu u svojoj ruci, a potom je nijemo stisnula k prsima i sjela na kućni prag. Nije ga imala snage otvoriti. Bojala se onoga što unutra piše.Sjedila je tako satima, zgrčenim i poplavljelim rukama stiščući omotnicu na svojim grudima. Mnogo, mnogo kasnije kada je postala svjesna neodgodivosti trenutka, polako je otvorila telegram i sa srcem zgužvanim u bezobličnu lopticu straha počela čitati. Pročitala je još jednom pa još jednom i tada prasnula u histeričan i neobuzdan smijeh. Smijeh olakšanja. Telegram je sadržavao neke banalne informacije koje uopće nisu bile ni važne ni hitne.

- Bože, pa znaju li ti ljudi kroz što ja prolazim da mi šalju telegram za takve gluposti? – pomislila je, ljutita i sretna u isto vrijeme.

Povremeno bi se javio na sekundu ili dvije i tada je razdragana skakala poput malog djeteta, a već trenutak iza toga bi se nad nju ponovo nadvio crni oblak straha. Da, istina, maloprije je s njim razgovarala, ali to ništa ne mora značiti. Već slijedeći trenutak može poginuti! Trudila se preživjeti od poziva do poziva, očaj se smjenjivao sa nadom, brzinom i promjenjivošću aprilskog vremena…

Jednog je poslijepodneva pljevila cvjetne gredice u roditeljskom vrtu kada je na nju pala sjenka. Prljavim je rukama protrljala oči i polako ustala…par koraka od nje stajao je on, prljav, neobrijan i umoran, ali s vragoljastom iskrom u očima i širokim osmjehom na usnama.

- Pa, jesam li ti rekao da ću se vratiti?

- Pa, jesam li ti rekla, da ću te čekati?

Trenutak ili dva je zbunjeno stajala, po prvi puta ne vjerujući onome što vidi, a onda mu je skočila u zagrljaj i zagrlila ga čvrsto, čvrsto…

Još ponekad kad šetaju sa svojom dječicom u nedjeljna popodneva oko Jarunskog jezera, sjete se riječi svojih prijatelja: »Najbolji način da to saznaš, jest da pokušaš zamisliti svoj život bez njega/nje?« Nitko od njih nije ni slutio, da će odgovor na njihovu dilemu doći na tako težak način…

Iz tih vremena potiče njihova ljubav prema jednoj doista posebnoj pjesmi, koja i sada stoji nalijepljena na zid u njihovoj sobi, kao podsjetnik da ne zaborave koliko se vole: