Jedan od mojih prvih susreta sa pojmom reinkarnacije desio se još dok sam bio sasvim mali.

E tad, u dugim zimskim noćima slušao sam mamine priče iz djetinjstva. Jedna od tih priča me naročito privukla. Po onom što sad znam,to je prava reinkarnacijska priča. Bilo je to ovako:

Moja mama je u dobi od svega tri – četiri godine sa svojom nanom (bakom) šetala podalje od kuće. Tako su, njih dvije, prolazile pored jedne, već ruševne kuće. Kuća je bila bez krova i od nje je ostalo nekoliko urušenih zidova. Tada je moja mama zastala i rekla svojoj nani da se sjeća vremena kad je ta kuća bila čitava. Zatim je svojoj nani ispričala da su tu nekad živjele dvije starije žene.

 Mamina nana je slušala u čudu, a zatim rekla:

„Dijete drago, te žene su umrle prije desetak godina, a ti još nemaš ni četiri godine. Ti nisi mogla zapamtiti te dvije sestre, jer nisi bila ni rođena.“ Mama je nani ispričala i to da su te dvije žene bile sestre i da se nikada nisu udavale. Zatim je mama i opisala te žene kako su izgledale. Rekla je i njihova imena. Nana je pitala mamu da li joj je neko pričao o tome, našta je mama rekla da se dobro sjeća i te kuće i tih žena i da ih je lično gledala. Mamina nana, jednostavna žena, nije mogla da se načudi tome, pa je tu priču mnogima ispričala. Mama je tu priču, eto, pričala  i meni. Ja sam tada bio mali i nisam znao šta je to reinkarnacija. Tek nekoliko godina kasnije, kada sam, čitajući, sve i svašta, naišao na slične priče, shvatio sam da bi se takav jedan događaj mogao objasniti samo pojmom reinkarnacije.

Kasnije, kad sam odrastao, pitao sam mamu da li se sjeća i sebe, ko je bila, u tom periodu dok su živjele te sestre. Rekla mi je samo to, da je više puta prolazila pored kuće tih sestara i da ih je poznavala.

 

I sam sam, dok sam još bio osnovac, doživio nezaboravno iskustvo. O tome sam pisao i na Magicusu. Ponoviću to ukratko. Gledajući televizor, provukao sam glavu kroz dvostruki kaiš roletne. Naslonjen tako, gledao sam tv i odjednom sam gledao sebe sa visine plafona. Odozgo sam vidio i cijelu sobu i sebe kako ležim na podu. Ubrzo zatim, osjetio sam da se spuštam dole i u tijelu sam osjetio mnoge trnce, kao da me neko probada. Kad sam došao sebi, sjetio sam se mog  položaja sa plafona i bilo mi je neobično to da ja mogu vidjeti sebe, odozgo.

Počela su mi se motati razna pitanja po glavi, i da bih se uvjerio u to, ponovio sam postupak.

Ponovo sam provukao glavu kroz kaiševe roletne, naslonio sam glavu i ubrzo sam ponovo gledao sebe sa visine plafona. Vidio sam sebe, kako ležim pored stolice, a zatim i mamu kako ulazi u sobu. Protresla je moje nepomično tijelo i rekla.“Dijete, šta ti je?“. Ubrzo sam došao sebi, ali užasni bolovi probadanja  tijela, natjerali su me u plač. Bolovi  su bili jaki i samo zbog toga to više ne bih ponovio.

 Nekoliko mjeseci poslije toga događaja još sam jednom napustio tijelo. Vozio sam biciklo, vraćajući se kući iz grada. Odjednom me obuzeo nekakav osjećaj lakoće i kao da se dižem uvis. I zaista, uslijedilo je to, da sam gledao sebe iz visine. Gledao sam sebe kako vozim biciklo. Trajalo je to nekoliko sekundi, kad me trgnula sirena od auta. Kad sam došao sebi, i dalje sam bio na biciklu, ali gornji dio tijela mi je bio preko upravljača bicikla, tako da sam skoro ležao na upravljaču. Pogledao sam ispred sebe i vidio sam da vozim po sred ceste. Vozač auta iza mene je pritiskao sirenu, a ja sam se uspravio na biciklu i usmjerio biciklo na desnu stranu. Sjetio sam se odmah mog „gledanja odozgo“, a čudio sam se i tome, kako nisam pao sa bicikla.

Imao sam još nekih iskustava, od kojih su i sjećanje na neke od prošlih života, ali o tome...nekom drugom prilikom.

Ono u šta sam siguran, to je da ja nisam ovo tijelo, već nešto drugo. Ja sam onaj koji je izlazio iz tijela i gledao svoje tijelo. Takođe znam da imam i druge oči i druge uši koje nisu od ove materije koju vidimo, jer sam prilikom izlaska iz tijela i vidio i čuo. Također znam, da sam živio i prije ovog tijela u kojem se sada nalazim.

Sva ta iskustva natjerala su me da čitam o sličnim iskustvima drugih ljudi. Drago mi je da ima i drugih koji su doživjeli slična iskustva. Da nije tako, da i drugi nisu slično doživjeli, pomislio bih da se nešto čudno samnom događa.

 Međutim, znajući, da su i drugi doživljavali što i ja, počeo sam shvaćati, da sam među onima sretnima, kojima je dato da vide dio istine u nama i oko nas. Sve u svemu, osjećam se nagrađenim takvim iskustvima.