Svatko mora sa sigurnošću očekivati svoju smrt.

Isto tako znate da je vaš boravak na Zemlji ograničen i da se nitko ne može boriti protiv tjelesne smrti kada dođe njezino vrijeme.

Ali bez obzira na ovu neminovnost, vi živite vaš život na ovoj zemlji kao da on nikada neće završiti.

Neprestano se zaokupljate izradom planova za budućnost, a da u stvari i ne znate da li će ta 'budućnost' ikada doći. Na to (da će sutrašnji dan doći) ne možete računati, vi pouzdano znate samo jedno, da ste uposleni (busy) i da radite jedino za ovaj kratkotrajan život na Zemlji, život koji neće vječno trajati.

Bilo kako bilo, (kada taj život prestane) vi osobno nećete nestati.

Vaša duša ostaje živa čak i nakon fizičke smrti a vaša duša je vaše pravo/stvarno 'ja'. Tako da za 'vas' u stvari ne postoji smrt (ili 'nema smrti'), jedino promjena vašeg obitavališta.

Mudro će te učiniti ako o ovome najozbiljnije razmislite.

Ako bi brinuli o tome da li će vas vaše obitavalište/stanište u budućnosti činiti sretnim, na taj način bi se vaša briga protezala i na vrijeme kada više ne budete hodali po ovoj Zemlji, na nastavak vašeg života sa druge strane koji će, bilo kako bilo, biti uređen u skladu sa vašim ovozemaljskim životom.

Kada bi u to vjerovali onda bi zasigurno bili marljiviji (ili 'ustrajniji'). Što više marite/brinete za vaše tijelo to ste manje sigurni (ili 'uvjereni') u nastavak vašeg života (ili 'u to kako i nakon smrti nastavljate živjeti').

Ali vama se dokaz o tome (da čovjek živi i nakon smrti) ne smije dati jer vašu zemaljsku šetnju ne smije određivati strah (ili 'jer čovjekova djela za života na zemlji ne smiju biti određena sa strahom'). Dok bi svaki dokaz o nastavku života nakon smrti, za vas vas koji svojevoljno ne težite prema gore, bio poput buđenja.

Drugi imaju u sebi tu sigurnost, vjeruju pošto teže prema gore.

Ali težnja, bilo kako bilo, koja se rađa iz straha ne može voditi u savršenstvo.

I baš zbog stoga vam se ne smije (ili 'ne može') dokazivati da život ne prestaje nakon smrti. Ali ljudi, koji su iskreni i koji uvijek čine ono što je dobro, mogu za sebe probuditi tu vjeru.

Ljudi se sve jasnije upozoravaju kako je ono što tako visoko cijene prolazno.

Kada ljudi budu iščupani iz života (misli se na preranu smrt, 'u najboljim/srednjim godinama'), svaki čovjek bi iz toga mogao naučiti kako bi na svoj život gledao kao na dar koji mu svakog trenutka može biti oduzet. I jednostavno bi trebao pratiti nadolazeće misli u trenucima iznenadne smrti njegova bližnjeg. On bi umrlog/preminulog trebao slijediti u beskonačno. On bi se samo češće trebao pozabaviti sa onim koji u stvari nije umro već je samo promijenio svoje obitavalište.

I uistinu, biti će onih u duhovnom kraljevstvu koji će (tada) ispružiti svoje ruke te ga privući k sebi.

Ali čak i ako čovjek nije u potpunosti siguran glede budućeg života, on ipak mora uzeti u obzir tu mogućnost, te o njoj opetovano razmišljati prilikom smrti svojeg bližnjeg. Nakon toga se mora pitati kakva bi bila njegova sudbina kada bi on sam bio iznenada pozvan sa ovog svijeta.

Sve dok čovjek ne bude mogao dokazati da postoji nastavak života nakon smrti, a dokazati tako nešto neće nikad biti moguće, on će uvijek brinuti. On nikad neće zažaliti zbog toga što se na Zemlji zaokupljao ne samo sa svojim tijelom već također i sa dušom, stoga skupljajući duhovna bogatstva na Zemlji, koja će mu pomoći na njegovom putu prema gore u duhovnom carstvu.

Onda će duša ubrati ono što je čovjek na Zemlji posadio i blagoslovljena je ona duša koja se, na Zemlji, osigurala/pobrinula za Vječnost.

AMEN

primila Bertha Dudde, br. 6625, 18 Kolovoz 1956