Ranjeno dijete koje mrzi vikende. Odrasla sam s bakom i djedom na selu u totalnoj đungli, a roditelji su dolazili vikendom i normalno kao i svaki klinac veseliš se mami i tati i onda oni dođi i ne pogledaju te, ne pitaju ništa kao da ne postojiš. Osjećala sam se neželjeno, odbačeno i sve je to bilo jako bolno i za proživjeti i za oprostiti.
Svi smo na svoj način ranjeni - stvar je kako to prepoznati i priznati a da prestaneš optuživati roditelje. Meni je dugo trebalo jer su me psihički totalno htjeli uništiti svu moju bit.
Na sreću nisu uspjeli. Kroz mnoge uspone i padove i krize uspjela sam izaći iz začaranog kruga patnje, mrežnje prema njima i ostaviti sve iza sebe.
Imam sina od 24 godine i imamo super odnos, jer sam ga odgojila da vjerujemo jedno drugom. No isto tako imam puno djece različite dobi gdje im jednostavno mijenjam mame jer nitko za njih nema sluha ni razumijevanja. Svi nešto očekuju od svoje djece umjesto da su tu kad ih djeca trebaju no ne shvate kad su im potrebni.
Sigurno svi roditelji najviše pogriješe na svojoj djeci, lako je sagledati druge i pomoći drugima no za svoje postupke za koje možda svjesno znamo da nisu ok. opet zeznemo stvar.
Sigurna sam da ne postoji nitko na svijetu koji od roditelja i šire nije ranjen samo treba smoći snage sagledati i oprostiti - proces koji traje i znamo da je gotov kad više nikoga ne optužujemo za naše pogreške.
Šaljem ljubav svima jer nam je svima potrebna i više nego što mislimo.
Pusa