Dragi i dobri Bože moj, Ti koji me znaš, Ti koji čitaš svaku moju isao, svako moje osjećanje vidiš i razumiješ, Ti od kojeg se ne mogu sakriti, Ti koji me pratiš od mog začeća, Ti si mi svjedok, Timožeš potvrditi moju ljubav prema njima, mojoj djeci. Ti možeš potvrditi moju želju i čežnju za njima, moju nježnost kojom sam ih  milovala, toplinu mojih očiju kojom sam ih grijala, moje strepnje nad njima, moju požrtvovanost i sve što sam činila za njihovo dobro i radi njih, svemu si Ti bio svjedok.

Kaži mi, molim te, da li je to što se događa s mojom djecom, posljedica nečega što sam ja činila ili sam propustila da učinim? Kaži mi, molim te, jer se ne mogu oduprijeti osjećanju krivice i samooptuživanja.

Znaš, bila sam ranjeno dijete, bila sam ranjena žena, ali, ranjena majka je najteže biti.

Ranjena majka, nije ranjena od svoje djece, ona je ranjena time što krivicu za ono što se događa njenom djetetu, pripisuje samo sebi, ili, najvećim dijelom sebi.

Pokušavam da mislim kako nije moja krivica u ponašanju moje djece, ali uvijek se iznova vraća misao, "da, mogla sam nešto učiniti, a nisam; mogla sam se postaviti drugačije, činiti drugačije, da sam znala".

Opravdavam se time kako "nisam znala, ili nisam mogla drugačije". To ne isključuje moju krivicu, ona je tu da se uvijek ponovo pojavi u mislima, da me grize i muči.

Bila sam ranjeno dijete, jer mi djetinjstvo nije bilo lako, ali ranjeno dijete u meni je ozdravilo, to mogu da zaključim po tome što nikakvu ljutnju ne osjećam ni prema kome. Nikakvu krivicu za bilo šta što mi se desilo ne tražim ni u kome i sasvim sam pomirena sa onim što sam kao dijete prošla.

Ranjena žena u meni je pomirena sa sudbinom, pomirena s tim da ima takvog bračnog druga kakav je, shvatila ga je i nije više uvrijeđena… i zna da ga voli.

Ali, djeca!!!

Mislila sam, djeca će odrasti, shvatiće… To što su uvijek bili kritikovani i omalovažavani na neki način, mislila sam, pa i ja sam prošla mnogo gore.

Koje greške sam činila?

Da li sam bila suviše blaga i popustljiva?

Moja blagost je tim više proizilazila kao ravnoteža očevoj grubosti. Lako sam praštala svaku neposlušnost, mada ne mogu reći da su oni bili neposlušni. i prema mužu sam bila suviše blaga, i njemu sam uvijek lako praštala, mada sam vrlo često bila uvrijeđena. I ako sam bila suviše blaga, to nije bilo zato što sam kao dijete trpjela, već zato što sam postala svjesna šta znači kad su ljudi prema tebi grubi.

Mislim da sam se rodila s blagošću, blagost mi je u biti, sva duša mi je blaga, uvijek spremna na razumijevanje i praštanje.

I sad se pitam i tebe Bože pitam, kako je moguće, kako je moguće da se, pored sve moje ljubavi i sve moje blagosti, moja djeca, baš u vremenu sazrijevanja, toliko udalje od mene i imaju probleme kakve imaju?

Starija kćerka me kritikuje i tvrdi da je to sve zbog nas roditelja što ih nismo znali odgajati u ljubavi. Njenu kritiku primam, jer sam shvatila da je to njeno osjećanje, i to što osjeća ona mi i govori, to je njena istina, makar koliko meni bilo strašno teško je čuti.

Jesam li ja najviše odgovorna za njenu nesnalažljivost u društvu? Tako, barem, ona misli.

Kako da joj pomognem, kako da se sad postavim? Kako da stekne samopouzdanje i ljubav prema ljudima i razumijevanje, jer mi se čini da joj to nedostaje? I ljubav prema meni, kako da joj povratim?

Prije par godina, kada je otišla od kuće po drugi put, plaćala sam jednu psihologinju da joj pomogne, i čini mi se da je novac za to bačen. Od tada je počela da me kritikuje i do sada nije prestala. Njene kritike su znale biti vrlo oštre, da nisam bila majka koja je voljela, da ne mogu biti uzor, da nisam ništa bolja od tate, on je makar iskren, kaže šta misli...

Posljednji put mi je, za moj rođendan, početkom 2008. napisala lijepe riječi kao čestitku, velikim slovima, i to sam sačuvala. To je bio odgovor na moju pjesmu upućenu njoj "Priznanje mojoj kćeri", i to je ono što me  potsjeća na nju, to je zapravo ona, ona prava, dobra i draga duša puna ljubavi i nježnosti, a te optužbe i grube riječi upućene meni, i njena netrpeljivost prema meni, su joj nametnute, neki novi nametnuti obrazac razmišljanja u koji se zaplela i ne može da se ispetlja iz njega.

Pisala je: "Za dragu mamu:

Draga mama,

zahvaljujem ti se za sve. Sve lijepe trenutke što si mi poklonila, pažljive, drage, pune ljubavi...

Draga mama,

zahvaljujem ti se za tvoj osmijeh i za tvoju blagu ruku, za tvoju brigu i slatki nježan poljubac.

Draga mama,

zahvaljujem ti se za tvoje priznanje, i za tvoju jaku volju da me shvatiš i naučiš o ljubavi i životu...

Draga mama,

zahvaljujem ti se za sve ono što si ti: lijepa, jaka i dobra žena, puna osjećanja...

Draga mama,

hvala što si prenijela meni sve ono što je najbolje: dobro, osjetljivo srce, puno kreativnosti i snage...

Mama, da mi budeš uvijek vedra i vesela, da nađeš mir u sebi, da budeš zdrava i jaka kako ti i znaš!

Nek te Bog blagoslovi sa svim najboljim, i da ti se tvoje sve dobre želje ispune!!!

Sretan ti rođendan!

Volim te, mama!

" Te riječi su jače od svih njenih grubih riječi i kritika, pa i kad mi kaže da ne osjeća ljubav prema meni. Te riječi me čuvaju da se ne uvrijedim na njene napade, da me ljutnja i uvrijeđenost odmah napuste, da je uvijek jednako volim i da sam uvijek spremna učuniti sve da joj pomognem.

A činim i preko svojih mogućnosti. Pomažem joj u novcu, a ona kaže kako se ljubav ne može kupiti. Kaže da ja to činim radi sebe, da dokažem sebi kako sam dobra. Baš bih voljela da vidim da meni neko daje novac a da me ne voli, samo da mi dokaže kako je dobar!? Kad kažem da nemam više, ona kaže da mi ne vjeruje. Zadnji put sam joj otvorila izvještaj iz banke da se uvjeri. Dajem joj jer već par mjeseci ne radi i razumijem da nema, ali ni ja ne mogu izvan svih svojih mogućnosti. Još mi kaže kako to što joj dajem bez znanja moga muža (njenog tate), je laž i nikako nije dobar primjer i da ona tako nikada neće činiti.

Da, rekla sam joj, znam da griješim, griješim, ne mogu da kažem "ne". Vjerovatno ne bih trebala davati, jer kad nema, imaće više motivacije da se sama bori. Griješim li što dajem?

Ali, ako ne dam, ljuti se, a i žao mi.

Bože, ne mogu da shvatim kako se toliko udaljila? Često imam želju da je zagrlim i poljubim, to sam joj jednom i rekla, zagrlila je i poljubila, a ona kaže, "pa šta ti smeta?". Nisam znala šta da joj kažem.

Smeta mi ta neka odbojnost koju osjetim kod nje. Kad se sretnemo, samo formalni poljubac za susret, a ponekad mi samo otvori vrata i odmah se udalji i ne smijem ništa posavjetovati, jer to odmah prihvati kao kritiku. Ne mogu da shvatim! Rekla mi je kako ja imam dobar posao, putujem, imam sve, i kako bi ona svom djetetu uvijek našla načina da pomogne.

Bože, je li moguće da je moje dijete meni zavidno? Dala sam joj kreditnu karticu kad sam bila na putu, da se posluži, da može kupiti hranu. Već skoro dva mjeseca je kartica kod nje i ona je ne vraća, troši nemilosrdno bez osjećanja za granicu.

Tek kad sam joj pokazala izvještaj iz banke, smanjila je, ali je ipak prešla sve granice i osjećaj za mjeru. Za dva mjeseca potrošila je više od tri moje plate. Dala sam joj. Nek troši dok može, još malo dok kartici ne istekne važnost.

Nagovijestila sam joj da više ne mogu, ma koliko imala želju da joj dajem, moraću da stanem.

Moram uzeti veliki kredit, još jedan od nekoliko koje već otplaćujem, i još nekoliko godina tako gledati kako da preživim, jer sva plata ide u otplatu kredita. Kad kažem da nemam, neće da čuje, kaže da je to moj problem što se uvijek samo žalim i što uvijek imam samo negativne misli i neće više to da sluša.

Bože, moje dijete mi ne vjeruje, nema povjerenja u mene, a ja tako želim da izgradim obostrano povjerenje!

Da, ljubav se ne može kupiti! Ne može! Ja od svog tate nikada nisam zatražila paru, i sramota me je bilo kada mi je dao koji put, kada sam mu se požalila da nemam. Sramota me je bilo da on meni daje, umjesto da ja dajem njemu...

Znam da sve što govori i što čini, radi iz ljutnje i bijesa i potrebe za osvetom, to mi je, čak, i rekla. Nema niko da posavjetuje moje dijete, a od mene savjeta ne prima.

Ona kaže kako su njenoj prijateljici roditelji uzeli veliki kredit i pomogli joj da kupi stan, a šta sam ja njoj kupila?

Rekla sam joj da sam spremna da uzmem kredit, samo neka me oslobodi svih drugih troškova i pomogne mi tako da izađem iz svih dugova...

Kamo sreće da ona može da pomaže meni a ne ja njoj. Bože, ne znam kako da joj pomognem da stekne ljubav, da voli sve bez uslovljavanja i očekivanja, i tada bi sve bilo drugačije?

Zajedno smo prošle kurs "Stazama ljubavi" kod učitelja Kabale, ali joj je to pomoglo više u odnosu sa njenim mužem. Učili su nas tamo da uvijek treba težiti ka ljubavi, ali da apsolutna ljubav ne postoji, kažu ne možeš samo davati a da ništa ne primaš nazad.

Ljubav je i primanje i davanje i kroz ljubav se grade neki zajednički interesi, neko zajedničko "ja". Pored tog zajedničkog “ja” postoji i ono koje je samo moje lično "ja". I Ti nas, Bože, voliš, onakve kakvi jesmo, ali ipak, očekuješ od nas da i mi isto tako volimo.

Ona kaže da vjeruje u Boga, ali ona ne zna šta Ti od nje, Bože, tražiš. Vjeruje u Boga i kaže da je sve od Boga, ali ne zna da su naše odluke, da si nam Ti dao mogućnost da biramo, jer samo je jedan put koji vodi do Tebe, a to je put ljubavi, jer si Ti Ljubav. Sve drugo je udaljavanje od Tebe i negiranje Tebe, a time negiranje Ljubavi i samog života.

Ti nas voliš, premda to često ne vidimo, jer nas prepuštaš nama samima, našim mislima, osjećanjima, našim odlukama i našim djelima. Ti nas jedino pozivaš da nas naučiš misliti, osjećati i raditi ispravno i ako mi to odbijamo, onda trpimo i patimo. Tako i naša djeca, odbijaju da nauče i zato im se često čini da ih mi, roditelji, ne volimo. To je jedini način na koji mogu da objasnim sebi to "zašto?" što me muči.

Molim te Bože, Ti koji me poznaješ i Ti koji sve možeš, pomozi joj, nauči je, pokaži joj kako treba da voli, da primi sve s ljubavlju i da prašta, da se nauči prihvatiti i voljeti sve ljude i biti strpljiva i blaga.

Ti joj šapni koliko je ja volim i koliko sam je uvijek voljela i objasni joj zašto ona to nije osjetila. Molim Te, Bože, u Tebe se uzda duša moja, vjeruje i nada se da će sve izaći na dobro. Šapni joj kako je život kratak, kako je velika šteta propustiti ljubav, propustiti ljepotu života, šapni joj koliko je to jednostavno i lako, samo treba da se prepustimo Tebi i volimo... volimo... a kad volimo sve je lako i nemamo straha i ni na šta se ne žalimo...

Baš danas sam razgovarala sa jednom prijateljicom, ženom pametnom i dobrom, majkom šestoro djece. Mlađa je od mene, ali ima znanja i iskustva. Pokušala sam joj iznijeti svoj problem i ona mi je pokušala dati savjet. Kaže mi da, prvo što trebam naučiti je da moram znati postaviti granice. Kaže da ni ona to nije znala, sve dok nije pročitala jednu knjigu koja joj je otvorila oči.

Mi se postavljamao prema svojoj djeci kao prema bogovima, sve im dajemo, spremne smo na sva odricanja i na svaku žrtvu i ne znamo postaviti granice. Ne znamo odvojiti trenutke samo za sebe, trenutke odmora, nekog uživanja, dajemo se potpuno, bez rezerve i mislimo da im činimo dobro, a ustvari, mi ih kvarimo. Tako djeca nauče samo da uzimaju i ne znaju ni za kakve granice.

Čovjek mora imati svoje granice u odnosu na druge ljude pa i u odnosu na svoju djecu i preko kojih niko ne bi trebao preći.

I sam Bog postavlja granice, On je i Milost i Istina. Poklanja ti Milost pod uslovom da prihvatiš Istinu, jedno bez drugog ne ide. Ne možeš k Bogu ako ne činiš Njegovu volju, ako nisi Ljubav kao što ti to On zapovjeda. Mi svojoj djeci poklanjamo samo milost a istinu često zanemarimo, prelazimo olako preko malih stvari a poslije još većih dok se dijete ne nauči da mu se uvijek prašta, bez razlike, a život je sasvim nešto drugo, život ne oprašta greške. Tako pogrešno učimo svoju djecu, olako praštajući sve, ne pripremamo ih dobro za život.

Za sve što se dešava našoj djeci na sebe uzimamo krivicu, ali trebamo se sjetiti da se niko nije savršen rodio, i niko se nije rodio kao majka, već se ta uloga uči iskustvom i na greškama.

Sve od sebe dajemo i onako kako najbolje znamo i od sveg srca a ipak hoćemo i da nosimo teret krivice. Bog zna, Boga se ne može prevariti.

Po Istini kojom živiš dobijaš Milost od Boga ili ne. Bog treba biti na prvom mjestu, Istina na prvom mjestu, Milost ti prašta kad se pokaješ i zamoliš iz srca oprost i samo ako dalje nastaviš živijeti Istinom.

Djeca su Božja, nisu naša, ali se mi majke teško tome učimo. Sve kažemo "da, da" i opet po starom, mi moramo biti sve za njih, njihova zaštita, njihova sigurnost, njihova pomoć u svemu, na sebe potpuno zaboravimo...

Eto, tako, dade mi Bog da naučim jednu važnu lekciju. Da naučim postaviti svoje granice, da naučim da mi je Bog na prvom mjestu i da djecu svoju prepustim Njemu, On će ih mnogo bolje naučiti od mene, samo ako mu dozvole, naravno.

Pa, zar nas iskustvo ne uči životu, što prije naučiš živjeti imaćeš duže život ispunjen i kvalitetan.

Moja velika slabost je zbilja bila u tome što nisam znala postaviti granice.