Da, često, vrlo često, upreže ona svoje misli u vrijeme, silno se napreže da ga zauzda i okrene unazad. Tako, mislima stiže ona u one dane mladosti njenog djevojaštva kada je sanjala da postane majka, sanjala je o dječaku, djevojčici, koji će se njenom djecom zvati. O tome je pisala pjesme, imena im izmišljala i Boga molila da joj se smiluje i daruje joj taj dar, jer joj se činilo tada, da je to nešto što se ne dobija tako lako, nešto najčudesnije među svim čudesnim. Shvatala je veličinu tog dara od Boga, njegovu ljepotu, njegovu uzvišenost i dražesnost. To je bila ta djevojačka, ženi urođena, čežnja za osjećanjem moći i ljepote stvaranja, čežnja da se nazove majkom. I, konačno, rodio se on, njeno prvo dijete, njen sin. Sjeća se, porođaj je prošao normalno, osim što joj se jedna babica navalila na stomak da pomogne kod "istiskanja" bebe, da što prije izađe, da se ne uguši, tako su rekli. Nije ona, kod tog veličanstvenog čina, pored silnog bola koji joj je kidao utrobu, ni glasa pustila, jer, rađao se život, koji je ona tako željno i čeznutljivo čekala. Sjeća se onog trenutka kad je čula njegov prvi glasić, koji je ličio na plač i kojim se oglasio ovom svijetu i kad je ugledala to malo, čudesno, tako sičušno i tako nježno biće. Nije osjećala ništa više osim njega, ništa joj nije bilo teško, nije joj bila važna ta grozna bol pri svakom micanju jer je bila jako sječena i nezgrapno ušivena.  Ne može ona opisati tu sreću i ushićenost koju je osjećala tada, sigurno su svi anđeli pjevali najljepše himne hvale Bogu, sve je pjevalo, sav svemir s njenim srcem koje se ispunilo do kraja nježnošću, ljubavlju,  beskonačnom hvalom i čudesnom nekom toplinom. Doživjela je tada, zaista, pravu sreću...

Oblijevaju je suze... To je bilo prije dvadeset i devet godina , skoro. Sada je ponovo u onom vremenu koje se zove sadašnjost i u kojem je ona osuđenik i zarobljenik.

Zaista, postoje u životu čovjeka trenuci kada mu se učini da se samo nebo srušilo na njega, kada ga neka neshvatljiva, neumoljiva i neprobojna tama obavije pa ne vidi više ni sunce koje sija, ne postoje za njega ni ptice što i dalje pjevaju, ni cvijeće koje i dalje cvjeta i miriše, ali ne za njega. Kada mu se učini da je cijeli život što je iza njega, bio uzaludan i da je sadašnjost izgubila smisao. Tako se njoj učinilo prije dvije godine kada su joj rekli da njen sin boluje od teške bolesti koja ga čini invalidom. Kakav je to teški kamen pao i otkud, i udario je svom snagom da ju je skoro ubio? Nije mogla da vjeruje, nije mogla da shvati šta se dešava, niti da objasni. Ne, ne može to biti, nije istina, to je samo ružan san iz kojeg će se ona, koliko sutra, već probuditi, i sve će biti ponovo dobro, sve će biti u redu, ne može se to njoj dogoditi. Ali stvarnost neumoljiva, bičuje i udara, tuče do nepodnošljive boli. Koliko je samo suza prolila, ali eto, ni plač ne pomaže, nema milosti!... Kolika je bila radost onda kada ga je rodila, tolika je bila sada tuga, samo, sada joj se činilo da jecaje njenog srca niko, baš niko ne čuje, nikog nije briga za bolni krik njene duše.  Grlila ga je i ljubila, plakala kraj njega, a on, negdje daleko, pobjegao od stvarnosti, od ljudi, od života, od svega, zatvoren, učahuren u neki čudni, nerazumljivi, svoj svijet, ne reaguje, samo ponekad, kad joj se plač pretvori u jecaj, upita: "Zašto plačeš?"

Ne, ne može biti da je to onaj, pametni, veseli, nježni i plavooki, dobri i poslušni njen dječak, na kojeg je ona tako ponosna bila. Nikada nije imala nikakvih problema s njim. U svemu je bio odličan, uvijek joj je pomagao, razumijevao, volio...  Završio je višu školu i počeo tražiti posao i sada, došlo je vrijeme da  zaradi svoj kruh, da se osamostali i gradi svoje gnijezdo. Nije nikada očekivala od svoje djece da budu ne znam što, ali da se osamostale i postanu svoji ljudi, to da. A onda, tako, bez milosti, kamen niodkud i udarac... Invalid...

Pitanje je sad kako preživjeti, kako se ne predati i ne potonuti u beznađe bez smisla, u očaj bez dna, u tugu koja ubija, u neizvjesnost bez kraja, u bol koja se ne može podnijeti? Duša joj se praznila suzama koje su tekle neprekidno, srce zamiralo, a glava pucala od misli koje su se samo rojile bez reda i bezbroj pitanja kojima nije znala odgovor. Znala je, ili će se predati i umrijeti ili će smoći snage i živjeti? A živjeti mora i to joj je bilo jasno, mora živjeti i radi njega, radi njega mora biti jaka i pronaći mir i radost. Da radost, jer samo radost može pobijediti sav taj nenadani jad koji ju je snašao. A gdje pronaći mir i radost? Mislila je da se više nikada neće moći radovati...

Vjerovala je ona u Boga, nije da nije, i molila se Bogu i tim više joj nije bilo jasno zbog čega joj se sve to dešava, kakva to kušanja ona mora da podnese? Kušanje vjere? Zar Bog ne vidi da su njena pleća mala i slaba, ne mogu da podnesu taj teret i tu bol? Molila se, pitala se, kakav je to njen grijeh koji mora da ispašta, koja je njena krivica? Znala je da ne može biti grijeh, jer je Bog milosti, u kojeg vjeruje, uzeo na sebe njen grijeh i sve joj oprostio, mora da je to kušanje njene vjere ili, možda, neki poseban i skriven razlog koji samo Bog zna. "O, Bože, pomozi mome nevjerju, prihvati moju sičušnu i slabu vjeru i Ti je uvečaj i osnaži", molila se.

Počela se ljutiti na Boga, a onda je shvatila da to nema nikakvog smisla i da može samo da bude gore i njoj i svima koji je okružuju. Ne zato što je Bog osvetoljubiv, već zato što joj je baš On jedina nada i što njoj a i njenom sinu još On jedini može pomoći.  Mislila je kako je čak i Bog nepravedan, zašto joj daje to nepodnošljivo kušanje vjere. Znala je da je Bog dobar i da će razumjeti njenu trenutnu ljutnju. Bože, da li će sve majke koje su patile za svojom djecom, makar u Raju dobiti neku posebnu naknadu u radosti za svu tu silnu patnju i bol?

Ipak, počelo je mučiti  osjećanje njene vlastite krivice prema njenoj djeci po onom zakonu koji čini da trpiš posljedice svega što si učinio namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, čak i ako si mislio da činiš dobro a u stvari činio si loše, ili ako si propustio da učiniš nešto što si trebao učiniti. Zato je ponovo i ponovo, po ko zna koji put, uprezala misli u vrijeme i vraćala se unazad, kroz sve te protekle godine, ispitujući u detalje svoja ponašanja i odnos prema njima. Poslije toliko željenog prvog djeteta, koji je bio slučajno sin, došle su još dvije kćeri, jednako željene. Imala je puno posla, puno obaveza, puno dužnosti i kao majka, i kao domaćica, supruga i radnica. Valjalo je sve stići i u svemu biti dobar i uspješan.

Da je znala šta će se dogoditi, pita se, da li bi nešto činila drugačije i šta bi mijenjala?  Da li bi smogla snage i odlučno zahtijevala od svoga muža, a njihovog tate, da nikada ne bude grub prema njima, da ih nikada ne kritikuje, nikada ne upotrijebi ružnu riječ i grub glas. Može neko pomisliti kako je to normalno i da su mnoga djeca pretrpjela mnogo veća zlostavljanja, batine i ponižavanja od svojih roditelja, pa su ostala zdrava i nije im se desilo ništa, naprotiv. Pa i ona je sama imala težak život, ostala je bez majke sa dvije godine i tata joj se ponovo oženio kada je imala šest godina. Rasla je da nije osjetila majčinsku ljubav ali je razumjela svoga tatu, osjetila je koliko je voli, mada joj to nikada nije rekao. Da, ali nisu sva djeca ista, neka su eto posebna, posebno nježna, posebno osjećajna i osjetljiva.

 A poznavala je svoga muža, sama je osjetila kako zna da učini da se osjeća loše, grubim glasom, lošim riječima, optuživanjem i kritikom. Sve je to bilo u nekoj dobroj namjeri, da vaspita, da nauči, da popravi, po svojim mjerilima, ali na kriv način, način koji ponižava i boli. Ponekad, rijetko, znali su i batine dobiti. Da li bi imala snage reći "ne" i kuda bi to sve vodilo? Da li ima smisla pitati se sada  o svemu tome i biti sudac nekom? Da li ima smisla u tome što sada optužuju jedno drugo, on nju za pretjeranu blagost i popuštanje i suprotstavljanje njemu, a ona njega za grubost i nemogućnost osjećanja drugog. Da li na to ima pravo, i sama je puno griješila, svjesna je toga?

Od svega jedino zna da bi ona sama bila bolja, mnogo bolja. Zna koliko je bila škrta na lijepim riječima i pohvalama, bojala se da se ne bi pokvarili, takvo je bilo shvatanje da djecu ne treba puno hvaliti. Sada zna da bi ih grlila i ljubila toliko često, da im ne bi dala izmaći iz zagrljaja, i govorila bi im i ponavljala najnježnije i najljepše riječi koje bi smislila, koliko su dobri, koliko su vrijedni, koliko su pametni i koliko lijepi, koliko ih voli i koliko ih Bog voli. Hvalila bi ih u svemu, za svaku sitnicu što urade i govorila kako su za sve sposobni i sve mogu, znala bi da im ulije samopouzdanje, da budu jaki, da vole sebe a i sve druge ljude da znaju da vole i poštuju. Znala bi da ih učini jakima, stabilnim i sposobnim da se nose sa svim teškim iskušenjima i da pobijede. Znala bi ih naučiti da prepoznaju svako zlo i da se nikada ne približe onima koji nose i čine zlo, pa makar se činili prijateljima, kao što su njega, njeno naivno dijete, takozvani prijatelji uveli u svijet droge, što je također moglo biti okidač bolesti... Da je znala, da je znala... Ali, ona nije znala. Pitala se da li bi to nešto izmijenilo, nekako je osjećala da bi, makar je htjela da vjeruje u to? Bože, zašto ovo iskušenje, da shvati šta nije znala i što je propustila da učini? Ona bi htjela, ona bi htjela, ali ne može, o Bože, ne može  se vratiti  da popravi, već samo da se sjeti. Bože, zašto ovo nemoguće putovanje, putovanje u kojem možeš otići i vidjeti, sve vidjeti što si učinio a ništa ne možeš izbrisati i zamijeniti? Pritisnuta je tipka "sačuvaj i šalji" i gotovo, nema nazad. Vrijeme je sve pohranilo i stavilo tačku, to je njegov zakon protiv kojeg se besmisleno boriti...

Ponovo se vraća u ono "sada". Kako to sada da joj ne bude tako gorko, do bola gorko, kad svaki dan priprema mu lijek, otapajući ga u soku, jer on nije svjestan svoga stanja i zato ne može i neće sam da se bori, odbija svaki pokušaj liječenja, a ona ne može gledati da nepomično i bezvoljno leži u laganom umiranju...

Odlučuje da, umjesto što mislima zauzdava vrijeme i putuje unazad, zauzda sada svoje misli i ne da im odlazak na ta nemoguća putovanja. Treba sačuvati mir, skinuti sa pleća svojih taj ogromni i nemogući teret i s povjerenjem u Božiju volju dati svojoj duši oduška i živjeti svoj život. Odlučuje radovati se, a to znači živjeti, bez "moram" i "želim", i vidjeti svjetlo, vidjeti sunce, primijetiti cvijet, ponovo se diviti malim stvarima, prihvatajući ono što joj život nudi bez pitanja "zašto" i "kako". Odlučuje ne tražiti više krivca u bilo kome, ne optuživati nikog i ne suditi nikom, jer to je đavolska zamka koja gura još više u provaliju. Odlučuje voljeti još više sve, počev od same sebe i krivicu oprostiti svima pa i sebi, jednom za uvijek.  Odlučuje nastaviti se moliti i vjerovati da je Bog voli i da je milostiv i svemoguć i da će pomoći, kad tad, na neki njegov način, njoj neshvatljiv. Odlučuje podići glavu, ne dati zlim silama da je pobijede i unište, nade ima. Odlučuje se boriti s osmijehom na licu, s radošću u srcu i svjetlom u očima. Odlučuje biti dostojanstvena u svom bolu, ne stideći se što njen sin nije uspješan kao drugi, što je bolestan, jer to što se desilo njemu, može se desiti svakom. Ona ostaje ponosna njim, jer takve blagosti, dobrote, iskrenosti i ljepote kojom zrači, rijetko se nalaze. Mogla se sakriti u ćutanje, sve predati u zaborav i umrijeti s njim, ali ona otvara svoje srce da mu olakša i da da priliku i drugima da nauče nešto iz njenog iskustva. Možda, da je znala više o toj bolesti i na vrijeme prepoznala simptome, mogla je pomoći da se zaustavi bez težih posljedica, ali ona nije znala... Odlučuje živjeti radi njega i radi sebe, radi Boga i svetosti samog života. Ako je osuđenik na to strašno teško iskušenje, neće dozvoliti da bude i zatvorenik tuge, boli, patnje... Njihova presuda je smrt, ali ona bira život, bira radost, mir, ljubav... I on, njen sin, sigurno bi bio ponosan na nju da je svjestan, a možda već i jeste, samo ona to ne vidi. Ipak, još uvijek se desi da je ponekad misli prevare i odlutaju u predjele bola, te joj stegnu srce i izmame suze, pa čovjek je, kojemu je eto, dato da okusi bol, patnju i gorčinu ove Doline Suza...