Putovanje od uma do srca…
Prije nekih x godina, samo sam jurila kroz život. Nisam se zaustavljala da pomislim zašto je život takav kakav je , iako priznajem u umu su mi se tu i tamo pojavljivala pitanja o tome : posao, djeca, kuća, obitelj, spavanje, jelo ,trčanje, i opet ispočetka..jel to SVE što u životu mogu očekivati?
No bila sam jaaako tvrdoglava i nisam se samo tako dala. Upirala sam svom snagu u smjeru za koji sam mislila da će mi donijeti –ono nešto. A mislila sam puno-jako puno.
I tako jednog dana vrag odnio šalu..nakon svih mojih trudova da dosegnem sreću, neuspješno ( ili samo nakratko).
Događalo se u mom životu svašta, ali ostala sam uvijek na nogama i spremna ići dalje..no taj put više nisam mogla..nisam imala snage…i nisam ni znala što mi se to „odjednom“ dogodilo. Što me spopalo?
Pošla sam kod lokalne liječnice, pa na pretrage, pa kod alternativaca..i n iš t a . Čitala sam razne knjige, išla na iscjeljivanje,pila nisam, pušila nisam, a osjećala sam se beživotno…
Moja liječnica , nakon nekog vremena kad sam ponovo otišla do nje upitala me : hoćete li ići na psihoterapiju?
Nisam se opirala , jer sam znala da sama ne mogu pronaći izlaz. Bilo mi je jasno da „kontrola“ više nije u mojim rukama.
Kad sam stigla u ambulantu, susrela sam postarijeg medicinskog „brata“ koji me je sumnjičavo promatrao pitajući me što trebam. Doktora- rekoh, čudeći se njegovom pitanju.
Sjela sam i čekala zamišljajući kako bi doktor mogao izgledati, što će me pitati isl.
Bila sam nervozna i napeta ali ipak prisebna. U prostoriju je ušao čovjek osrednjih godina, malo pogrbljen. Sa vrata je pitao -što sam došla? A ja, stara priča..o tome kako se osjećam… pitao me da li imam problema u braku. Ne- , rekoh,. A s djecom? Ne! Na poslu? Ne! – po treći put ponovih.. a on će : Stvarno?
Opet sam se začuđeno zagledala u njega i prenerazila se.. njegov pogled..mi je sve rekao .
Unatoč svojoj rastrešenosti,nervozi i napetosti jasno sam vidjela da on ima više problema nego ja.
Oči su mu bile nekako izbuljene, a pogled mutan i odsutan.
Poželjela sam odmah otići, no on u tom trenu upitao? Da li želite ići na psihoterapiju?
Taman sam zaustila da kažem : Ne.. kad kroz vrata , obasjana suncem uđe plavokosa žena plavih očiju, sa smješkom na usnama. Doktor mi reče: Ovo je naša kolegica.- ona radi psihoterapiju.
Odmah sam pristala.
Na prvom susretu s njom , na psihoterapiji – pitala me, vjerujem li u Boga. Da!- rekoh.
Kakva je to bila vjera!! Vjerovala sam da Bog postoji – i to je bila sva moja vjera..
Nisam ni slutila da će sva moja terapija proći u razgovoru o Bogu a ne o „mojim problemima“. Naravno, ona je odradila sa mnom medicinski dio posla, ali ostatak svega je bila posve meni nepoznata priča o Bogu. Na njenom radnom ormaru sam vidjela sliku Sai Babe. O njemu sam čitala nešto u novinama i tad sam o njemu mislila da je neki Vanzemaljac. ( vjerovala sam i tada da postoje bića i van ove planete Zemlje)
Malo sam se oporavila. Ali svijet i njegova magična moć me „vukla“ i tako , nadala sam se kako ću ja to brzo riješiti i ponovo se baciti u tračnice života iz kojih sam ispala.
No, prevarila sam se. Što sam ja više upirala da se riješim mojih tegoba, to sam više padala dolje…
Jedan dan sam se probudila i shvatila da mi ništa više ne znači ni život, ni djeca( čak ni oni). Plakala sam, pitala sam se , kakav sam ja to monstrum?
Prestala sam raditi, jer više nisam imala ni snage ni samopouzdanja.Nije mi se više živjelo.
Sjećam se kad mi je jedna žena govorila: pa pogledaj kako je lijep danas dan. Gledala sam van, vidjela osunčani dan i prirodu..ali nisam ništa osjećala..to me još više rastužilo.
Nije mi bilo jasno. Što se to sa mnom događa -odjednom? Nije to bilo odjednom, to se taložilo.. Godinama...potiskivalo, gušilo u meni. No, odgovor je stigao: kontejner se puni –dok se ne napuni. Dakle , moj kontejner sa smećem je bio očito prepunjen.
Bila sam očajna i bez nade i tek tada sam se počela iskreno obraćati Bogu. Vapila sam za pomoći, plakala, molila i kumila. Ali On nije davao ono što sam ja od njega očekivala. Nije popuštao mojim suzama, jer je znao da bi me to moglo dokrajčiti. Ne, nisam pomišljala na samoubojstvo, jer sam nekako znala da to neće donijeti riješenje.
Prvi put sam osjetila mir kad sam šetala s prijateljicom kroz livade i voćnjak. Prvi put sam
d i s a l a. Prvi put mi je grč u prsima popustio.
Od tada , počela sam se kretati , korak po korak uzlaznom putanjom.
Bilo je teških situacija, gorkih iskustava, bola do krajnjih granica moje izdržljivosti ali..ja sam se držala za Njega, kao pijan plota.
Kako je vrijeme prolazilo, tako sam ja otpuštala svoje terete, svoje vezanosti,uvjerenja i strahove. Sve jasnije sam shvaćala Njegove poruke, koje su dolazile kroz knjige, druge ljude, situacije,sve lakše sam prihvaćala život kakav je.
Kada sam prvi put pročitala izraz: „Putovanje od uma do srca“, bilo mi je smiješno. Kakav to može biti put? I što se tu uopće ima putovati? Tako sam razmišljala jer sam bila jaaako udaljena od svoje duše. Nisam ju uopće ni primjećivala. Smatrala sam se ženom od mesa , krvi i kostiju.
Matrijalni svijet je bila jedina dimenzija u kojoj sam živjela.
Mislila sam da moram udovoljiti svima, biti dobra sa svima..iako sam se trudila nije mi uspjevalo.
Od tada moj se život drastično promjenio. Shvatila sam da voleći sebe mogu voljeti i druge.
Ne kažem da živim u srcu, ali tu sam ..kraj njega, oko njega, pa i u njemu.
Dogovaram se s njim, slušam ga i slijedim njegove impulse. U Njemu obitava On-Ona +Ja.
Vjerujem da ćemo se uskoro prepoznati kao Jedno. Vjerujem a ćemo se uskoro svi prepoznati kao Jedno Srce.
U svakom času budi spremna za Moj zov ptico.I budući da nisi za nj spremna u svakom času,Moja igra ide za tim da te ne zaskoči svijet,nego Ja – da te Ja namamim u stupicu,a ne svijet dušolovni.Jer kad škljocnu brave i zasuni a ti zavapiš da te puste,svijet te neće pustiti.Tko te drugi zamrežio nego onaj koji najviše voli spašavati i lovcu pred nosom odnositi zlatoperu pticu?
V. Krmptić
Yasmin