Promatrajući sebe i svijet oko sebe uviđam da se sve stalno mijenja, da te nove i neponovljive trenutke svog života moramo prigrliti ili dostojanstveno podnijeti. Istina je da svaka korjenita promjena otvara novo poglavlje našeg života. Nešto u nama mora umrijeti da bi se nešto posve novo rodilo. Ipak, promjena se ne trebamo bojati jer su one neminovne.
Cikličke promjene u prirodi - smjena godišnjih doba: proljeće, ljeto, jesen, zima - neodoljivo podsjećaju na cikluse u životu čovjeka: djetinjstvo, mladost, zrelost, starost. I zato se svakog proljeća nešto u nama iznova rađa, mada je naš trenutni životni ciklus možda već jesen ili zima... Proljeće unese živost u Život prirode, čiji smo djelić i mi sami. To proljeće... to mora biti neka sretna promjena, neka promjena na bolje. Dolazi nakon zime... asocira me na to da nakon umiranja nastupa novo rađanje.
Panta rhei... Te dvije riječi u sebi kriju duboki mir. Sve se mijenja, sve prolazi... Kad to doista spoznamo i prihvatimo takvim kakvo jest, preplavi nas spokoj i prepuštamo se Životu da nas nosi dalje - u nove situacije - bolje, lošije ili gotovo identične - ali ipak sasvim nove!