U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova, zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni.
Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha.
Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog.
Kome li je mene dodijelila?
Neki prolaznik u mom životu odaje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa.
Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put.
Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu.
Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka.
Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao usamljenim cestama ovog globusa.
Opet crtam u pjeni konture nečijeg lica za koje ne znam je li moje ili čije li je?
Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, a one gledaju i mudro šute.
Ostajem tu, na istom mjestu gdje me je pronašao prolaznik i možda, kao pretposljednji, čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.
bglavac
irida
edin.kecanovic
