Do priručnika bilo koje vrste nisam mnogo marila do mog prvog odlaska iz doma u daleku SR Jamahiriju tj. Libiju.

Odlazeći bez imalo iskustva o pripremanju hrane, ponjela sam sa sobom tanku bilježnicu ispisanu nekim receptima nejjednostavnijih jela, u nadi da ću se sa time i poslužiti. No svakodnevni posao, bez slobodnih dana, pod temperaturom na kojoj su se mogla na suncu ispeči jaja na oko , nisam se ni makla dalje od njih.

Pravila sam si obroke sa jajima u svim varijacijama tako dugo dok nisam doslovce prokokodakala.... arapski.Njihova izmučkana smjesa već mi je polako išla na sve poznate otvore tijela, u obliku kajgane , te  umalo  nisam i požutjela od njih, od glave do pete.

S vremena na vrijeme, u potrazi za evropskom hranom i nekim poslasticama, svratila bih tako i u trgovinu jedne njemačke tvrtke, kako bih se opskrbila nekim " domaćim proizvodima".  Da bih znala gdje tražiti i što kupiti , za to mi je bilo potrebno znanje njemačkog jezika. Dala sam se na posao tražeći knjigu" Njemački za svaku priliku".

Lutajući po dućanu, zverajući pogledom po policama, često bi se puta neki njemac zaletio u razgovor sa mnom, a ja ? Brže bih bolje listala stranice, tražeći prikladnu riječ kao odgovor. Jednom me jedan bio upitao za nekog kolegu, u smislu gdje se on nalazi, a ja sam se svesrdno trudila, tražeći po stranicama jednu jedincatu i kratku rečenicu, izgubivši na njoj gotovo pola sata, a ona je glasila:

" Keine Ahnung!"( Nemam pojma.)

Njemac je za to vrijeme strpljivo i sa smješkom čekao, radoznalo me gledajući i kad sam mu odvalila konačno odgovor, umalo se nije upišao od smijeha.Njegov zarazan i glasan smijeh i mene je zarazio, a moja se kupovina produljila na cijelo popodne , između priručnika, polica i njega.

Tada sam shvatila da nije dovoljno imati samo priručnik u torbi već i redovito učiti i prakticirati iz njega.

Da priručnici mogu dovesti čovjeka i do nesporazuma i u neke druge vode , primjetila sam nekoliko godina kasnije, kad me put doveo i do ch.

Upotrebivši jednu riječ u krivom kontekstu, sa krivim naglaskom, zbunila sam svog sugovornika, koji je ubrzo zatim pobjegao glavom bez obzira, ostavljajući me zbunjenu i u velikom znaku pitanja.

Tek puno kasnije saznala sam da sam ga izabranim riječima zavodila , a samo sam željela zavezati jedan sigurnosni pojas na kolicima, kako nebi u slućaju podizanja sa njih pao kao zrela kruška jer bio je paraliziran na jednu stranu tijela.

Njegove širom otvorene oči i usta još sada imam pred očima, a nisam zaboravila ni ono zezanje kolega mjesecima.

Po njihovim šalama zaključila sam da mi ne treba nikakav priručnik o ljubavnim uputstvima tipa" Kako zavesti na prvi pogled" jer mi je za to bio dovoljan i onaj prvi priručnik pa da muškarca oborim onako s nogu.Bilo je samo pitanje hrabrosti. Ostati i suočiti se sa mnom ili pobjeći.

Moja zbirka priručnika riječnika stranih jezika  proširila se sa godinama kroz moje seobe, iz jednog govornog područja u drugo, no situacije i iskustva bila su gotovo uvijek ista onim prvima.

To me navelo  da moju zbirku na policama za knjige zamjenim nekim drugim područjem. Za to mi je moj tata dao povoda , poklonivši mi "Karapandžina kuhinja".

Sa  tim sam priručnikom bila nekako na sigurnom. Ako i nešto pošteno zabrljam, krivnja leži u Karapandži i njegovim sastojcima, a moji će gosti pobjeći samo do WC-a. Oni krajnje nepoželjni, na moju se sreću neće više ni pojavljivati.

Tako sada, nakon dugog niza godina i bogatog iskustva punog raznih anegdota, prekinula sam svaku vezu sa mojim prvim priručnicima, bilo ljubavnu ili prijateljsku, ostavivši ih  da  sakupljaju prašinu, stojeći još uvijek uspravno na policama.

A što im je drugo i preostalo osim ponosa?