Gdje je zapravo ta mladost i sve njezine značajke koje ju čine najposebnijim dijelom života? Jesmo li mi generacija istrošenih duša, zarobljenih u mladim tijelima? Jesmo li mladi samo po godinama? Gdje je u nama životna energija, gdje su želje, ciljevi i glad za svijetom, gdje su ti ideali?

Premda vjerovatno stoji i to da se više-manje idealizira onda kada je već stavljeno pred svršen cilj. Ja se ipak ne mogu oteti dojmu da nije uvijek bilo ovako, da generacije i generacije prije nas nisu bile tako izgubljene. Po mom mišljenju, osobine koje ljudi uvijek povezuju s mladosti jesu upravo sve ono što nedostaje našoj generaciji! Sve više generacija sačinjene su duhom materijalizam koja ni u svojim početcima dok je još ne iskvarena životom, nema osjećaj ni za što što seže izvan ze sfere osobnog interesa. To je generacija koja čak ni na početku svoga puta nema osjećaj za dobro, generaciji kojoj ništa nije sveto niti vrijedno borbe što je relativno jadno u usporedbi da na svijetu svega možete prebrojati na prste osobe srodne sebi. Sažeto rečeno: To je generacija koja ne želi mijenjati svijet. Mladost je uvijek bila sinonim želja za promjenama i borbama za plemenite ciljeve na koje je svijet, usudim se reći u ludilu svakodnevnice zaboravio. Mladi su uvijek bili ti koji su svojom, još uvijek prisutnom dječjom naivnošću stvarali ravnotežu na svijetu čiju drugu stranu čine odrasli, ljudi koji misle da su, izgubivši dijete u sebi postali mudri, varate se, ustvari samo su postali tužni. To danas više nije tako, neizmjerno me žalosti to što odrastam kao dio takve generacije. Nije čudno da mladi ljudi danas ne osjećaju ni s kim. Možda je to zato što nas je odgojio svijet u kojem se više ne njeguje zajedništvo grabljenje sebi, s rukama u džeou, da ne bismo slučajno dotaknuli ruku prolaznika, sramota! U našim pogledima ne živi odsjaj nekog nebeskog svoda, naši pogledi su prazni. Mi danas ne želimo ništa što nas zapravo čini mrtvima, jedva imamo i to jadne pojedinačne ideale, a tek koliko je teško predočiti da je teško naći osobu sa zajedničkim idealima. Tim slijepim mladim i naivnim očima ne vidimo zajedničke bitke koje bi nas ujedinile. Mi smo samo masa koju je nemoguće pokrenuti duhom, nažalost, danas je čak i mladost poprimila oblik svijeta, a svijet bez ideala, bez moralnih vrijednosti, bez ideje dobra, s jednim jedinim ciljem, a to su naravno: materijalnim. Želim se jednostavno strmoglavo baciti u ponor života, na taj put povesti i srce na dlanu i pogled otvordn na sve. Želim živjeti zivot punim plućima, uživati u u medu i pelinu podjednako. Želim se baciti u bodljikavo grmlje, uživati čak i kad mi ono bude deralo kožu. Manje bi boljelo nego gledajući ovu grdu sramotu mladih pupova koji  i trsbali procvasti i donijeti plod ali kao da je proljeće zgrabila jaka zima i sve pupove smrzla. Ovakvim načinom život će mi otupiti pogled da jednog dnaa kada budem osamnaestogodišnjak koji piše ovaj tekst iskreno vjerujući u svaku svoju riječ i djela, vjerujući u dobro i u to da ovaj svijet ipak nije postao tako bezvrijedan kao što se u mojim očima čini. Ne želim da me iskustvo ikad navede na to da olako dajem srce samo zato što ce mozda biti ranjeno i da nemam ideale samo zato što će mozda biti srušeni. 

"Ja želim mijenjati svijet, ali nemam s kim." 

Albert Butina