Susrela sam je i danas. Moju divnu, neobičnu, tajanstvenu prijateljicu.
Ponekad samo se doista susretnemo. Ne znam da li je to razlog da ikad pomislim da mi nedostaje. Jednako tako ne mogu odrediti, da li je ona ta koja posjeti mene ili ja nju.
U svakom slučaju, naši susreti su uvijek spontani, nedogovoreni, neplanirani.
Kad nam se nekako poklope putevi, tad zatitra i onaj samo meni prepoznatljiv osjećaj koji ne mogu podijeliti ni sa kim drugim. Osim s njom koja ionako sve sačuva u sebi.
Osjećaj da postoji dubok i smislen razlog našeg susreta.
I ulovim sebe svaki put u čudu i pitanju, kako smo se upravo u to vrijeme i u tom trenu opet spojile.
Odjednom se pojavi ispred mene, kao po nekom nerazumljivom scenariju. Kao duh.
Nije da je doista neobično.
Ipak u prvim sekundama me zbuni taj iznenadni nalet nje na mene u smislu: "Gle, ma otkud sada to..." Ne pitam se dugo, jer znam da i to što ona mi donese, ustvari od mene je.
Malo se i zamislim da li me veseli kad je ugledam i ima li kakve mudrosti u poruci koju mi donosi.
U srcu znam da suvišna su pitanja koja sebi postavljam. Naravno da se radujem. Nešto bolje nije se ni moglo dogoditi.
Veseli me njena iznenadna dostupnost i nepretvaranje. Ona ne zna glumiti. Da, takav je naš odnos. Iskren, dubok i neraskidiv.
Priznajem da me ponekad i zaboli ta njena iskrenost.
Ponekad se malo motamo okolo, naizgled bez cilja. Tada primjetim da je ona ta koja odredi kamo i kuda.
Pa me odvede u tamne predjele, u totalni mrak. Moguće da to radi namjerno, ali ne da bi me uplašila, već da bi mi pokazala odakle se ide prema izlazu. Da mi stavi do znanja gdje se zapravo nalazim.
Gledam nju i prepoznajem se u njoj, fascinirana tom sličnošću. Gotovo da smo iste.
Nije baš da sam svaki put raspoložena za šetnju po tim tamnim putevima.
Samo... njen blag, ali uporan pritisak ne ostavlja mi drugog izbora.
Mi ne razgovaramo. Nikada.
Sve se svodi na jednu samo po sebi razumljivu komunikaciju kroz osjećaje.
Znam da od nje ne mogu očekivati bilo kakvu podršku. Ipak, ona je ta koja mi na suptilan i nedvosmislen način kazuje zašto upravo s njom prelazim i taj dio puta.
I koliko god bila mi bliska, zna biti itekako teška i bez milosti.
A opet znam da joj nemam što predbaciti. Znam da se uvijek mogu osloniti na nju.
Ona pamti sve. Ona je uvijek uz mene i dio mene.
Zato sam i u svakom snu uvijek spremna susresti je.
Ona je samo meni prijateljica, a ja se ne usudim sebe nazvati njenom prijateljicom.
Koliko god puteva zajedno prolazimo, i ne odvajajući se nikada, još sam daleko od toga da mogu reći da i ja nju razumijem. Moju prijateljicu, moju Podsvijest...