Bilo je to vrijeme zaborava, vrijeme u kojem nitko više nije umio brojiti godine i pratiti izmjene godišnjih doba, sve se stopilo u vremenskom vakuumu. Vrijeme zaborava i propasti donijeli su neumoljivi jahači Apokalipse. Vrijeme razaranja donijelo je vrijeme zaborava za šačicu ljudi koji su uspjeli poput štakora, virusa i bakterija preživjeti ovaj pad ljudskog roda koji se u neprekidnim ciklusima događao na planeti Zemlji.

Ono malo ljudi što je ostalo nakon uništenja, koje su sami prouzročili, skrivalo se po špiljama, pećinama i po zakucima svijeta jer zemlja je postala pusta, hladna i nepristupačna. Sunce se krilo pod debelim slojem magle i prašine i ako su ljudi ikad i bacili pogled na nebo, može biti da su nakon nekog vremena zaključili da tako mora biti jer nije više bilo nikoga tko bi se sjećao kako je ono izgledalo prije kataklizme.

A izgledalo je i kao da je čovjek prirodu nadvladao vlastitom silom i brutalnošću i zato ona sada slomljena i na izdisaju leži pred njim ne znajući više što da mu da, jer sve joj je oduzeo.

Prazni i napušteni gradovi nalikovali su na šutljive monstrume čije su sablasne fasade strašile ljude, pa iako je unutrašnjost tih zgrada krila još uvijek mnoge tajne, na koje je nalegla dugogodišnja prašina zaborava, ljudi ih nisu znali iskoristiti. Valjda je onaj primarni instinkt, gladi i želje za opstankom nadvladao sve druge osjećaje i želje.

Ali ono što je preživjelu skupinu ljudi izdvajalo od ljudi iz prijašnjeg vremena bilo je zajedništvo i bliskost. Bilo ih je odasvud skupljeno, kao preživjeli brodolomci na pučini života, znali su da jedni bez drugih ne mogu, znali su da samo zajedno mogu nadvladati ovaj brodolom. I nije samo gola egzistencija bila to što ih je povezivalo, iz te neočekivane bliskosti i povezanosti javljale su se misli i osjećaji za koje su ljudi u početku smatrali da ne mogu postojati, jer su u svojem genskom nasljeđu još nosili kao kaznu i pokoru sve ono loše što je i uzrokovalo pad ljudske rase. S vremenom, njihova tijela počela su se čistiti izunutra. Počeli su vlastitom nutrinom osjećati tuđe osjećaje, nije bilo potrebe da se više služe jezikom, počeli su govoriti mislima i srcima.

Šteta što ljudi nisu bili u stanju shvatiti da je ta moć i znanje oduvijek ležalo u njima poput sanjača koji samo čeka znak da ga se probudi.

Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su sve više usavršavali svoja probuđena znanja usklađujući se s prirodom i sa samima sobom, postajući baš onakvi ljudi kakve ih je Bog jednom u svom snu zamislio.

Stoga je priroda odlučila oprostiti  ljudima nasilje koje su, po tko zna koji put izvršili nad njom, jer ovi novi ljudi ionako odavno nisu bili krivi ni za što.

Dala mi je novu šansu. Kao potvrdu i znamen rastjerala je guste oblake a poslala im sunce, kišu i dugu. Poslala im je po tko zna koji put izvor života.

Tako se dogodilo da je ta mala skupina novih ljudi ušla u neku gradsku kosturnicu, pustu i beživotnu, a vođa ove skupine bio je jedan izuzetno sposoban, pametan i marljiv čovjek, sve bi bio dao za svoje ljude pa i sam život. Pogled mu je lutao besciljno, a onda se zaustavio na jednoj zgradi čije je pročelje krasio neki čudan znak. Prišao mu je, obrisao slegnutu prašinu i ugledao nešto, za što nije znao što bi moglo predstavljati jer, kao što smo rekli, ljudi su zaboravili simbole, znakove i sve ono što je nekad značilo u prošlom vremenu ljudske rase. A bile su to maske, sretna i tužna, naslonjene jedan na drugu kao životne partnerice. Zgrada je bila kazalište, mjesto gdje su ljudi nekad rado glumili i imitirali život, kao da to inače nisu radili i u stvarnom životu.

Nešto ga je vuklo unutra neki skriveni poriv, znatiželja i puno nejasnih slutnji koje je želio ispitati. Rekao im je da ga sačekaju van i da nipošto ne ulaze unutra, jer ako itko bude morao nastradati onda će to biti samo on.

Ljudi su bili poslušni i vjerovali su svojem vjernom i odanom predstavniku, a on je zakoračio unutra, bojažljivo i oprezno, osluškujući bat vlastitih koraka koji je poput pljeskanja ruku nevidljive publike odzvanjao pustim, davno napuštenim, kazališnim hodnikom.