Do sada sam imala bar nešto za reći, imala neku skicu u glavi što bih mogla pisati...ali sada sam stala i stojim.Što napisati? Pa ja kao da nemam ništa smiješno što mi se dogodilo u životu.To je problem,ali shvatila sam da je veći problem u tome što smijeh,humor,radost i veselje,opuštenost , izgleda da nisu sastavni dio mene.Zato sam,iako sam mislila ovaj puta odustati od pisanja teme mjeseca,odlučila da ipak nešto napišem. Postalo mi je izazov.Hoću iz sebe izvući te osobine koje su očito skrivene  i nekako zakopane u meni.Potrudit ću se naći nešto smiješno u  mom životu.Znam da volim vesele,opuštene,spontane,lepršave,živahne i pričljive ljude.Volim  biti u njihovom društvu.Uz njih i ja postajem opuštenija.Očito da to imam u sebi kad me privlače .Mora da su  se u mom životu događale smiješne stvari, samo ih ja nisam registrirala i zapamtila kao neke stvari koje su bile više traumatične i dramatične.

Prisjećam se djetinjstva....vidim sebe i svoje prijateljice kako se igramo u podrumu naše zgrade.Radile smo  kazalište.Čistile prostoriju,koja je bila zaključana,a mi je otvarali klanfom koju smo našli na obližnjem gradilištu.Postavile smo sjedala.Dovukle cigle i na njih letve.I to prošvercale s gradilišta.Zaokupljne izgradnjom samog kazališta,zaboravile smo da bi nešto na sceni koju smo napravile trebalo i izvesti,odglumiti nešto.Sav naš trud ,a i zadovoljstvo proizlazilo je iz toga, što smo se zavlačile u taj zaključani prostor,pa time i zabranjen,u dovlačenju,da ne kažem krađi s gradilišta, raznog materijala za izgradnju pozornice i gledališta.Kad se sad sjećam toga ,bilo je to jako zanimljivo raditi,pripremati sve za neku imaginarnu predstavu,ali mislim si baš smo mogle nešto smisliti,napraviti predstavu i pozvati gledaoce.Ali od toga ništa,jednostavno smo se uživile u ulogu graditelja,zaboravile smo cilj i svrhu izgradnje.Voljela bih se naći sa svojim tadašnjim prijateljicama i pitati ih zašto nikad nismo pripremale i neku predstavu?Tko zna čega se one sjećaju,možda su uopće i zaboravile naše kazalište.

Ustvari, jasno mi je, zašto meni nije palo na pamet da to i napravimo....sačuvaj Bože da se ja popnem na neku pozornicu i da nešto tamo glumim ,predstavljam.

Kada sam trebala  nešto u školi recitirati, to mi je bila najveća muka.Još se sjećam jedne recitacije ,mislim da nisam došla do kraja pjesme,morala sam je prekinuti,jednostavno nije išlo.Kada je trebalo ispričati ,kao Milka Babović prijenos klizanja, i sve opisati u bojama kao ona ,i spomenut sve piruete,akslove,doskoke....ja sam to odbila.Došla  sam pred razred i odbila zucnuti.Naravno ,da sam za to zaradila jedinicu.Ali, zato gledanje kazališnih predstava,slušanje recitacija pjesama,slušanje radio drama na radiju,obožavam.

Kako mi nije padalo na pamet da ja bilo što predstavljam na sceni vidljivo je iz ove priče.U  osnovnoj školi smo imali maskenbal.Natjecali smo se tko će imati najbolju masku.Ja sam bila balerina.Baš onako,prava.Mama mi je sašila pravi kostim.Imala sam kratku haljinicu,štirkanu tako da je bila baš prava balerinska,štramplice,balerinke, dijademu u kosi.Samo  sam se do žirija došetala.Nije mi na pamet palo da sam ja balerina, pa da bih trebala doći plešući.Naravno žiri me je pitao zašto ne plešem,da sam trebala smisliti i neku baletnu točku.Najvjerojatnije sam završila na zadnjem mjestu.

Mada ,danas plešem.To sam oduvijek željela, a sada sam  to i ostvarila.Plesanje ipak ne zahtijeva da progovorim koju riječ,pa to ipak  meni lakše ide.

Imala sam ja i neke pjevačke pokušaje.To je bila mamina ambicija i želja.Bili smo na nekom dječjem festivalu.Mama je stalno govorila da bih i ja mogla pjevati "Marijanu."I zašto ne bih pjevala.Čak je  nekako pokušala da me prošverca na pozornicu,što naravno nije bilo moguće.Svi  mali pjevači su bili prijavljeni,nisu samo mene čekali da se javim u posljednji čas kad je već  sve gotovo.

I ja sam htjela pjevati, nisu  to bile samo puke mamine želje.U nekom, šestom-sedmom razredu , otpjevala sam „do re mi fa so la ti do“ čisto dobro,dobila sam za to peticu i učiteljica me pitala hoću li u zbor.Doći u zbor bila je moja velika želja.Kako sam bila sretna!Važno sam došla na probu zbora.Kako sam bila mala rastom stala sam u prvi red.Sjećam se pjevali smo pjesmu...“U tunelu usred mraka“....tako idu riječi,ne znam više kako se pjesma zvala.Učiteljica ,koja je inače bila malo nervozna,sva se uozbiljila ,još više iznervirala i okomila na nas ,jer netko griješi.Tko to griješi?Tko...?Išla je od jednog do drugog pjevača ,poput suca istražitelja i došla do mene.Evo,našla je krivca,sva zadovoljna.To sam bila ja.Ja sam griješila. I tako je neslavno propala moja pjevačka karijera.Izbačena sam iz zbora.Tko zna da sam nastavila, možda bih i ja bila u nekom od zborova u emisiji Do posljednjeg zbora.

Još na jednu pozornicu nisam došla skoro... propisno opremljena,...onu kod matičara.Bila je ratna 1992 godina.Imala sam malu svadbu.Samo najuža familija i prijatelji.Kako mi je muž  rodom iz grada koji je bio na prvoj liniji bojišnice ,tako su nam i kum i kuma otamo.Kum je trebao specijalnu dozvolu da može na jedan dan izaći iz grada.Uspio ju je dobiti.To ga je mučilo.Silno je želio biti kum mome mužu jer su jako dobri prijatelji,a drago mu je bilo i otići jedan dan iz grada u kojem nisi znao kada će pasti koja granata.Željezara, u kojoj je radio  bila  je raketirana svakodnevno,a druga kuća dalje od njih ,sravnjena je do temelja,a ljudi u njoj poginuli.Tako da mu je dan našeg vjenčanja bio dan iz snova.Lijepo su se zrihtali,on i žena,jer ona je bila moja kuma,došli  su na vrijeme.Krenuli smo matičaru.Čekamo pred vratima,jer neko vjenčanje  već traje.Idu kao po tekućoj vrpci.Kum je bio uzbuđen, više nego moj dragi.Još malo pa će izaći tek vjenčani par,a mi ući.Kad odjednom čujemo njegov uznevjereni jauk.Gdje su prsteni?Nema prstena.On pregledava džepove,žena mu pomaže,mi svi na iglama,pa mora da su kod njega,moj budući muž mu ih je predao malo prije nego smo krenuli i vidjeli smo da ih je spremio u sako.Sako?....pa on nema sako na sebi.Taj dan u šestom mjesecu bio je jako topao,pa je odlučio ostaviti sako i doći samo u košulji.Moj brat se prvi snašao i rekao- Idemo po prstenje.Pa nije jako daleko do vas.-

Odjurili su.I vratili se na vrijeme da možemo ući u dvoranu.Moj brat još u životu nije tako brzo vozio,nepoštivao znakove i crveno.Dobro je i prošao, da ga policija nije zaustavila,a kum....pamti naše vjenćanje više nego svoje vlastito.Svake godine nađemo se na našu godišnjicu,i nema da se on ne sjeti šoka koji je doživio kad nije našao prstenje.Kaže,-ni granate ,ni vojna policija me nisu spriječile da dođem na vaše vjenčanje.,...a onda zaboravim  prstenje.-

A povremeno se zeza da je namjerno zaboravio prstenje da bi dao mome mužu zadnju šansu da se predomisli.

Eto bilo je smiješnih trenutaka u mome životu....zadovoljno odahnuh.Nije sve bilo samo jako ozbiljno.Mislim ,da je sve u tome kako se gleda na stvari.Netko primjećuje samo tužne stvari,dok drugi teži i traži ono što je veselo i smiješno.Ja ću nakon ove teme nastojati pronaći svjetliju,veseliju,optimističkiju, šašaviju i smješniju stranu u svome životu,obećajem.J))