Moja životna SVAŠTARA
Možda postoje sretnici koji mogu raditi baš ono što žele i vole raditi. Mene je zapalo da puno toga moram raditi. I tako je to moranje od mene napravilo multipraktičarku ili-ti svaštarku.
Što sve znam?
Znam ošišati ovcu, znam oprati tu vunu, izgrebenati je, ispresti, obojati i od nje isplesti ili istakti što god treba.
To znači da znam "snovati" (polagati osnovu na tkalačkom "stanu" ili "razboju", znam "nititi" tu osnovu (provlačiti je kroz nite (ne znam drugi naziv), ali bez nita bi tkanje bilo nemoguće.
Čunak, tkalo i ogromna klupka raznobojne pređe su bili igračke mog djetinjstva. Držala sam majci na malim nejakim, raširenim rukama, rastegnutu "kanjuru" (kanuru) pređe, a ona ju je namatala u klupka. Nemate pojma kako zabole ruke u takvom položaju, a ne smije se popustiti jer se pređa zamrsi. Ja sam namatala na "mosure" koji su se stavljali u čunak, koji je pri tkanju letio amo-tamo kroz razjapljenu osnovu i tako postavljao potku ćilima ili obične "ponjave" (skromnije šare i lošija pređa/za svaki dan), a tkalo je isto, odmah letjelo da svaku nit sabije ostalim, već utkanim nitima.Letjele su i noge i ruke, jer su noge upravljale nitama i otvarale osnovu za slijedeći red potke. Mosuri su se pravili od šupljih stapki "avdike" (abdovine), nije se kupovalo ništa što smo mogli sami napraviti.
Plesti sam naučila vrlo rano, kao i sve druge ženske vještine, jer je bilo sramota vidjeti žensko dijete besposleno. Prvo sam učila započinjanje pletenja beskrajnim nabacivanjem očica na jednu iglu, pa sam učila plesti sve pravo na takvom početku, pa pravo/krivo itd.
Znam ja i vesti. Počela sam s križićima, to je bilo najlakše, poslije sam učila puni vez, namet, obamet, uh bilo je tu svega.
Šivanje sam učila od porubljivanja. Ako mi je porub ispao neuredan, mama bi ga jednostavno samo oparala i morala sam ponovo sve od početka. Učila sam pošivanje i podšivanje, vidljive i nevidljive bodove. Ruke su mi bile male, jagodice meke i osjetljive, a nismo imali naprstka.
Znam od staroga raditi novo, znam da jedan komad platna može proživjeti "nekoliko života" i namjena. "Znam imati i nemati".
Mislim da pripadam zadnjoj generaciji koja od sjemena do platna zna postupati s lanom ili konopljom. Znam kad i kako se sije lan, još ponekad sanjam plavo rascvjetana lanena polja. Znam kad je lan spreman za čupanje, znam kako i koliko se moči, znam koliko dugo ga treba razastirati na rosi da omekša do kraja.
Znam kako i u kakvim slojevima ga treba stavljati u stupu u kojoj se radi prvo razbijanje drvenastog dijela,znam kako ga provlačiti kroz trlicu, da se svilenkasta vlakna očiste od drvenastih dijelova, znam kako kroz grebene izvući i odvojiti duža vlakna za finiju pređu i finija tkanja, znam ispresti, istkati i izbijeliti svako tkanje do visoke bjeline; i sve to prirodnim putem bez imalo kemije.
Znala bih sve to dobiti i od visokih kopriva.
Znam iz reznica uzgojiti bilo koju biljku, imam "zelene prste". Usudila bih se baviti kalemljenjem. O sijanju, kalendaru sijanja, do berbe i žetve, za mene nema zagonetki. Znam skoro svaku travku po kojoj gazim i za što služi, barem u našem podneblju. Volim zemlju i njezinu darežljivost onima koji u nju zaranjaju s ljubavlju. Zemlja me uvijek osnažuje i obnavlja, pa makar je rahlila, samo u tegli s cvijećem.
Usudila bih se reći da "znam preživjeti", opstati u svakoj situaciji.
Uz sve ovo, naučila sam se služiti i vrlo sofisticiranom tehnologijom našeg vremena da bih opstala. Evo, pišem vam ovu kratku retrospektivu naučenih vještina na kompjuteru, a ne na pisaćem stroju. Učila sam cijeli život i vjerujem da me još čeka učenja, ali, isto tako vjerujem da je moja generacija posljednja generacija istinskih svaštaša, da ne kažem svaštara.