Krenuli su prema dugačkom, sjajno uglačanom šanku, središtu događanja u teniskom klubu, čiji su članovi bili. Obojica su bili četrdesetogodišnjaci, u naponu snage, dobro istrenirani, obojica visoki, obojica znojni, crvenih lica i svjetlucavih očiju zbog žara koji su uložili u igru. Lica im bila, usprkos upravo završenoj igri, ozbiljna, kao da su prisustvovali nekom poslovnom sastanku, kao da se nisu zabavljali, već naporno radili. Tim su svojim ozbiljnim izrazima lica odudarali od svoje okoline: ostali članovi kluba bili su veseli, lica im bila ozarena smiješkom. Konačno, ovo je mjesto zabave!

    - Je li ti sad lakše? - upita Toni, brišući znoj sa crne i kratke kose, malenim ručnikom kojeg je uvijek nosio sa sobom na ova druženja: dva puta tjedno, već petu godinu za redom.

    - Što znači lakše? - odgovori Ervin, gotovo istim pokretom brišući kosu, ali njegova je bila žuta, boje slame i padala mu gotovo na ramena. - Ne osjećam više onoliku agresivnost, to je istina! Ali je istina i to, da  prokletu kuju i dalje želim zadaviti! Samo sam prevelika kukavica za tako nešto i mrzim sebe zbog toga! Ne mogu shvatiti što ju je spopalo! Uvijek je bila tako mirna, povučena: zaboga, poznajem je od svoje osamnaeste, čitav smo život zajedno! I sad ovo! Kako da ne poludiš?

    Toni klimne u znak razumijevanja: priča mu je bila poznata i bio je gorko svjestan kako je nije bilo ni malo prijatno je doživjeti. Kako bi on reagirao, da mu se takvog što dogodi? Nije smio ni pomisliti na to!  Pomalo je žalio Ervina, ali se dobro čuvao da to ni sa kakvom nepromišljenom riječju ne pokaže. Nastojao se ponašati prema prijatelju isto kao i uvijek, kao da se ništa nije dogodilo, kao da mu miran život nije uzburkao bizaran događaj. Možda i uništio. Svakako je uništio jedan dio njegovog života!  Činjenica je, da mu se prijatelj poslije ovakvog iskustva,  naglo promijenio. Tko ne bi?

    - Pivo? - upita reda radi, znajući kako će odgovor biti potvrdan: Ervin nikad ništa drugo nije pio poslije njihovih zajedničkih tenis-mečeva.

    Ervin odsutno klimne: kapljica znoja se odlijepi sa vrha njegovog orlovskog nosa i kapne na šank. On je obriše dlanom i prstima po tko zna koji put prođe kroz kosu, besmisleno je na taj način pokušavajući osušiti. Sjeti se blistave Natašine crne kose, duge, prekrasno sjajne. Čista ebanovina! Sjeti se prstiju provučenih kroz nju, kroz to prekrasno crnilo: stranih prstiju, nisu bili njegovi, stranac je milovao ono za što je smatrao kako je samo njegovo. I što je volio!

 

    Nenajavljeno, potpuno neočekivano, tog je jesenjeg poslijepodneva, dok je toplo sunce ugodno grijalo, svratio kući i u dnevnoj sobi zatekao Natašu, svoju ženu i nepoznatog muškarca na kauču, polugole, očito trenutak tik nakon vođenja ljubavi: još su se znojili, a u zraku je lebdio onaj karakteristični vonj, miris putenosti, strasti, seksa. I njezin pogled! Sve mu je rekao taj plamteći pogled. U mislima  mu odjekivali njeni strastveni uzdasi, činilo mu se kao da ih čuje, onim promuklim glasom, koji bi uvijek imala dok bi vodili ljubav, njene poticajne i tihe povike, ali ovaj puta ti strastveni izljevi nisu bili izmamljeni njegovim ljubavnim umijećem, njegovim žarom. Netko je drugi zapalio oganj, koji još i sada plamtio u njenom pogledu. Osjetio je bol u trbuhu i gotovo je pao, ali se pribrao, nije im želio priuštiti zadovoljstvo i pokazati im koliko pati.

   Dok su oni smeteno ukočeno sjedili, na trenutak prestavši se oblačiti, Ervin je sa zapanjenošću gledao u mladićevo lice, sa bolom shvaćajući da gleda u lice mladića, ne muškarca! Ponizilo ga to do krajnosti! "Isuse, Nataša je starija od njega najmanje petnaest godina", projuri mu svjetlosnom brzinom misao. Kasnije je doznao da je gotovo točno pogodio: mladiću je bilo dvadeset i dvije, a njegovoj, gorko se nasmiješio toj pogrešnoj pomisli, "njegovoj" Nataši trideset i osam. Iznenađeno shvati, da ga je više povrijedila mladićeva mladost, nego sam čin prevare, na koji se Nataša odlučila.

   I jedna mu ponižavajuća misao neprestano od tog trenutka rovala, kopala po bolnoj i otvorenoj rani, sipala sol na nju, izjedala ga, ubijala u dubini njegove povrijeđenosti: Nataša je stari model zamijenila za noviji, snažniji, izdržljiviji! Bol, koju je osjećao od trenutka kad je ugledao onaj prizor na svom kauču u svojoj dnevnoj sobi, nije ga ni za trenutak napuštala, pratila ga podmuklo, uvijek prisutna, pritiskujuća, teška, teška, preteška...

 

   - Ne bih želio da me krivo shvatiš - reče Toni i vrati Ervina u sadašnjost, u klub, žamor glasova - ali moram znati što si odlučio. Ako si odlučio! Podrazumijeva se samo po sebi, da si kod mene više nego dobro došao, možeš ostati koliko želiš! Ali shvati, jednom se moraš vratiti kući.

   - Ne mogu - odgovori Ervin. - I čini mi se da više nikad neću moći. Čim pomislim na porodicu, ne vidim djecu i nju, nego vidim njegovo mlado, još gotovo dječje lice!

   Toni zapazi da Ervin nije mogao, ili nije htio, nazvati Natašu imenom: shvati da je situacija i više nego ozbiljna. Otela se kontroli! Ervin je kod njega već dvanaest dana: za to ga je vrijeme Nataša nazivala gotovo svake večeri, ali se Ervin nije želio javiti na Tonijev kućni telefon, a svoj je mobitel, kad bi pogledao na njega i ustanovio tko zove, ako je to bila Nataša, jednostavno ignorirao. Prizor se ponavljao svake večeri: Nataša bi zvala, Ervin bi odbijao doći do telefona: zatim bi mu Toni rekao da su na telefonu djeca i on bi ustajao i pričao sa svojim voljenim djevojčicama, tražeći u njihovim mekim glasovima tračak razuzdanosti, koju mora da su naslijedile od mame! Bolesna misao! Koje se nije mogao osloboditi.

    - Ne možeš vječito ovako - reče mu Toni. - Moraš se uhvatiti u koštac sa time i riješiti to kako kod znaš i umiješ. Jednostavno moraš, razumiješ?

    - O, da, razumijem, ali...- Ervin malodušno slegne ramenima i dohvati čašu. - Snage, nema snage, Toni, ni malo nemam snage. Ne znam...Osjećam se prokleto poniženim i nikako se ne mogu oporaviti! Imam osjećaj da mi se čitav grad smije, jer sigurno svi znaju! Osjećam bijes, ali ni bijes nije više prejak, ni za prokleti bijes nemam više snage, razumiješ li, Toni; prazan sam, ispuhao me onaj prizor iz moje dnevne sobe, sasvim ispuhao, sve je nestalo, postalo nestvarno. Samo je jedno stvarno! A znaš li što? Reći ću ti, Toni, ti si mi prijatelj i reći ću ti: poniženost, ona je ostala! Ogromna i uvijek prisutna poniženost! Ništa drugo! Poniženost! Prokleta poniženost, toliko teška da me njena težina slomila. Samo je ona ostala, Toni. Poniženost! Samo nju osjećam! Poniženost! Sve ostalo mi je beznačajno! Ne postoji! Postoji samo i jedino poniženost!

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".