Kad pogledam u zrcalo ne vidim ništa. Ništa što bi upućivalo na ono što Jesam ili mislim da jesam. Moj odraz je u cijelosti prispodoba koju promatram i koja me promatra praznim i nezainteresiranim pogledom. Kroz čitav život, u svim stanovima i sobama u kojima sam ostavila nešto od svoga zraka koji sam noćima izdisala bilo je raznih ogledala: malih, velikih, oštećenih ili tek samo jedno u nekoj od toaletnih torbica. Sa svakog od njih prazno bi me promatrale oči, tražeći sebe u odrazu. Čak ni suze kad bi potocima slijevale se niz obraze, u nekim teškim vremenima nisu me mogle ganuti. Da, kad bih plakala promatrala bih se s osobitom pažnjom i - ništa.
Što to gledam, onda? I zašto? Prepoznajem svoje tijelo, pratim kako se mijenja; vidim butine sa celulitom ili bez, lice lijepo ili ne, kosu dugu ili kratku, bore - one su neumitne... ne vidim toplinu očiju kakvu ću možda zapaziti na fotografijama ili o kojoj mi pričaju da nosim. Ne vidim ni bijesnu furiju koja me opsjeda u nepravedna vremena, a o kojoj s osobitim strahom govore koji me poznaju. Ne vidim ni pamet ni glupost koju sam prosula za sobom, ne vidim ni kreaciju ni destrukciju koji su obilježili ove skromne godine. Ne vidim ni ljubav, ni pažnju, ni radost, ni poljupce, ni zagrljaje, ne vidim ništa što sam poklanjala, ne vidim ništa poklonjeno. Gdje je moj odraz, tada?... gdje je moj odraz? U zrcalu, naravno, zrcalu razlomljenom u stotine komadića. Svaki od komadića nosi nešto od moga odraza, a svaki od komadića nose ljudi. Ljudi o čije živote sam se očešala ili bila njihov veći dio. Ljudi čije komadiće odraza i sama nosim slažući ih u sliku zvanu "moj život".