Oduvijek sam imala problema s ogledalima. Dugo se, dugo nisam mogla nasmiješiti onome što vidim. Odmalena. Već sam sa… da, u tome je problem… moje (ne)sjećanje. Događaj koji me obilježio, bolje reći detalji vezani uz to, u mome sjećanju ne mogu ostati… jednostavno ispare za tren. Um odbija pamtiti. Jedino je slika urezana. Jedna, jedina. Ostalo su odbljesci onoga što se kasnije događalo. Kaotični. Bez nekoga reda. Nabijeni osjećajima. Krivnja. Imam li snage govoriti o tome? Nemam. Nikada ni neću. Jaka sam ja. Živim. I volim život (napokon). No ipak, neke stvari ne mogu prevaliti preko usta. Barem ne u detalje.

Kad god stojim iznad njegova groba, gledam u datume i pokušavam upamtiti - ne ide. Koliko je imao godina? Kojeg je to ljeta Gospodnjeg bilo? Koliko sam bila stara? Slažem kockice, odlazim s groblja i sve nestaje… Bila sam dijete. Bio je dijete. To je sve što znam. Krivnja. Jer se ne mogu sjetiti. Jer ne znam što se dogodilo. A bila sam tamo. Jedina. I od mene se očekivalo da objasnim. Da razjasnim. Da drugi shvate što se dogodilo. Sve je isparilo. Moje sjećanje samo reda slike: pogled, panika, šamar, bijeg, bratov zagrljaj, snažan i čvrst,…i vijest da je otišao s ovoga svijeta.

      Godinama sam krivnju nosila na leđima. Kao tinejdžer bila sam buntovnik s razlogom. Čak mi se jednom i ponudila prilika za spoznajom. Hipnoza. Termin je dogovoren. Nisam se pojavila. Moja je hrabrost nestala u trenu. Nije li bolje živjeti u neznanju?

    Djevojčici, koja je u drugom srednjem težila 41 kilu, ogledalo nije bilo najbolji prijatelj. Svoju sam (ne)težinu skrivala prevelikim tatinim košuljama. Anoreksija me uvukla u svoje kandže.(A nikada nisam bila na dijeti!)

    Događaj iz djetinjstva ispario je u problemima odraslog života. Način razmišljanja nije se uvelike promijenio. Bistru i svjesnu u glavi, s velikom dozom samorazumijevanja, s teretom koji i nije bio moj, a nosila sam ga stalno i svugdje,  tijelo me na fizičkoj razini "kažnjavalo". Isprva to i nisu bili teži problemi. Ali, prije godinu-dvije tijelo se pobunilo u potpunosti.  

      Pogled u ogledalo i dalje nije dolazio u obzir. Što imam za vidjeti? Podočnjake. Nesnalaženje u vrtlogu nemilih događaja. Tugu. Bol. Bolje ne gledati. Drugima na raspolaganju, bolesna i sebi nikakva, praveći druge većom žrtvom od sebe same, držeći sebe žrtvom radi drugih… ostala sam… ostala sam sa sobom.

    I sada znam - sve što mi se događalo u životu, temeljilo se na mojoj nesigurnosti (namjerno upotrijebljen eufemzam). Znamo kako djeluje snaga uma. Bespomoćnost je najgori osjećaj! Vječito sam bila nezadovoljna. I kad sam imala sve, i kad nisam imala ništa, bila sam nesretna. 

      Smatram da sam trebala dotaknuti dno da bih se mogla uzdići. Dotakla sam ga.(Vlastitu tragediju uvijek doživljavamo većom od drugih!)

     Moje me dno naučilo praštanju. Moje me dno naučilo živjeti život. Cijeniti ga. Naučilo me strpljivosti (jer sam uvijek htjela odmah i sada). Naučilo me zahvalnosti. Ne kritiziram se više toliko. Ne mučim bespotrebnim analizama. Naučilo me sagledati stvari onakvima kakve jesu. I prihvatiti odgovornost za svoj život. I postupke. A najvažnije od svega - više se ne bojim pogleda u ogledalo.

      Mnoga moja pitanja još nisu naišla na odgovor. Budu. Znam da budu.