Postoje li riječi kojima bi se moglo izreći

ono što osjećam?

Postoji li papir koji bi mogao izdržati

suze koje padaju niz lice

a da se ne raskvasi,

da se ne raspadne...

 

Postoji li čovjek

koji bi mogao

kad bih mu ispričala

razumjeti tugu

i pomoći da ponesem

ovaj težak teret i bol?

 

Ima li negdje mjesto

u ovom tužnom svijetu

gdje bih mogla sjesti

sakriti se od svih

da ne vide

kako sam izgubljena?

 

Mogu li se praviti

da mi nije ništa

dok ne mogu disati,

a u očima svjetlucaju

iskrice suza i tuge?

Mogu li prevariti sebe,

prevariti druge?

 

Što da radim?

Da li sam totalni gubitnik

ili samo prolaznik

kroz ovaj svijet tuge?

Jesam li samo ja nesretna

ili žalost dotiče i druge?

 

Kad će kraj?

Koliko litara suza

može isprati bol,

koliko dugo cijeli rana

da bi ju prestala nagrizati sol?

I kako uopće da preboli, onaj

tko ne zna drugo, osim da voli?