Vrtim sjećanja, kao vrtuljak se okreću i slike polako na ramena slijeću. Poput ptica, koje sam dozvala i drugim ih imenom nazvala.

 

Jesu li to bila dobra djela, ono što slijedi iz života i što se uvijek čini? Ne znam. Nikad se nisam pitala, jesam li činila dobro djelo, što imam ja od tog, što ima Bog, što ima tko? Ima samo onaj, kojem je to dobro djelo učinjeno.

 

Dok sam odrastala, tata mi je govorio: „vidiš kako skromno živimo, ja radim, mama ne radi, tebe školujemo. Jednog dana, kad završiš gimnaziju, zaposlit ću te tako da nam možeš pomoći, jer mi od male penzije ne možemo tako vječno živjeti.“

 

Odrastala sam uz tu rečenicu. Naravno, želja mi je bila ići na faks. I upsala sam ga: Filozofski fakultet, smjer arheologija i engeleski jezik. Primljena sam kao redovita studentica. Ali, tata mi je krajem 7.mj.1976. našao posao i počela sam raditi 2.8.1976. Kad sam ga pitala, a što sa faksom, rekao je: „uz rad, školuj se sama, ja nemam novaca da te školujem 4 godine.“

 

I tako je mala Jadranka krenula na put života. Sve drugo je povijest. Živjela sam s njima do 1984., redovito sam više od pola plaće davala u kuću i od svoje polovice još kupovala ogrjev za zimu, zimnicu i sve ostalo što treba.

 

Život mi je pokazao svoje pravo lice u mojoj 19.-toj godini. Ali da tako nije bilo, ne bih sad ovdje sjedila i pisala ovo pismo.

 

Udala sam se 1984. za drugog supruga (prvi je bio samo prvi dečko i odmah je morao biti suprug=tatin nalog, long story), ali sam i dalje nastavljala financijski pomagati roditelje.

 

1992. je došlo do tragedije: tata je izgorio u kući, imao je tešku, nasilnu i brzu smrt. Mama je otišla za njim u roku 11 mjeseci.

Ostala sam sama. Našla sam utjehu u teta Ramoni, maminoj najboljoj prijateljici. Od tada sam se preusmjerila na nju, ona mi je pomagala, ja sam njoj. Postale smo nerazdvojne.

I sad se pitam: a što sam to dobrog ja učinila, osim što sam jedino financijski pomagala roditelje?

 

Ne znam. Iskreno moram reći, da mi je to bila dužnost, a ne dobro djelo.

 

Ali, kako sam od malih nogu odrastala u samotnom okruženju, postala sam samozatajna. Imala sam svoj svijet mašte i snova u kojem živim i danas, kad se odmaknem od stvarnosti.

 

U tom svijetu su svi dobri, u tom svijetu je Ljubav najljepša sjajna zvijezda na plavom nebu života. U tom svijetu nema ničega, osim dobrote, Ljubavi, poezije, glazbe, prekrasnih slika, prijatelja, Božje ljubavi, anđela.

 

U tom svijetu živim i pokušavam ga približiti i Davoru. Taj svijet sam pokušavala približiti svim mojim partnerima s kojima sam bila. Nitko me nije razumio. Osim Demona, i sad Davora, nitko nije razumio što je tako lijepo u tom svijetu. Nitko nije pokazao namjeru niti da odmakne vrata za 1 cm i proviri u taj svijet i bar se nalukne unutra i vidi. Ne. Sve je ostalo na mojoj priči, kako je lijepo u tom svijetu. A tko će mi vjerovati, kad ni probao nije?

 

Zato se pitam, može li jedan lijepi svijet kojeg dajem od srca, bez ičega da tražim natrag, ostati tako neposjećen? Naravno da može. Ovisi tko zove, ovisi tko daje i što daje. To je poanta. Demon je zavirio u taj svijet, zastao i ostao zatečen. Brzo je iz njega izašao. :) nije bio ni 5 minuta, ali bar je ušao. :)

 

A Davor? E, to je ono najvažnije. On je došao iz tog svijeta. On je jednostavno išetao jedne noći 2004. i pokazao se. Nisam ga ispočetka prepoznala, ali srce ga je osjetilo i zaustavilo se baš uz njega.

 

Pitala sam se – je li fatamorgana, je li to – to? Život je pokazao da je to - to.

 

Jedno drugo smo pokupili u mom svijetu i krenuli dalje. Ima li veće dobrote, nego pozdraviti skitnicu iz mog svijeta i primiti ga u ovaj, realni svijet? I ostati uz njega? Naravno da ima veće dobrote, ali ta je moja dobrota – prema meni samoj, a i prema njemu. Ta nam je dobrota spasila i moj emotivni život i njegov cijeli život, ta dobrota i dalje održava moj svijet živim, pulsirajućim, ta dobrota i dalje zalijeva moj život svojim plavim slapovima kad god me pogleda.

 

Možda je ovo netipično za neka dobra djela. Naravno. Ne smatram se nekom predobrom osobom, sveticom bla bla. Obična sam žena, koja ima svoje mane i dobre strane i koja nastoji, ako je svjesna onog što čini, uvijek činiti ovo: ono što ne želiš sebi – ne čini drugome.

 

Nisam licemjerna, ne pucam se u zvijezdano nebo imaginarne dobrote, ali znam jedno: što god napravim – činim to iz srca, iskreno i dajem onoliko koliko mogu.

Ne mogu dati ono što nemam. Samo mogu dati ono što imam, pri tome, naravno, ne mislim samo na materijalna davanja. Davati nešto, znači davati i nematerijalno. A tu sam majstor! O materijalnom davanju neću puno :), jer još moram otplaćivati ta davanja minimalno 3.5 godine :)

 

Život mi je poklonjen. To je dobra strana Božje ljubavi koja se spustila nad mene. I znam da tu nisam slučajno, znam da sam ovdje sa onim razlozima, koje je Božja ljubav za mene predvidjela.

Zbog toga i živim što više u suglasju sa Bogom, a što manje u suglasju sa trivijalnim ljudskim postulatima koji znaju jako vješto zavoditi.

Idem dalje u život, tu avanturu meni darovanu, sa Božjom ljubavi i povjerenjem.

Hvala na pažnji, dragi čitetelji, pa čitamo se i dalje.