Danas je toliko osoba koje su u nekoj nevolji i koje vape za pomoć kao nikad prije. Samo dok promatrate ta tužna lica i sami  počinjete osjećati bol. Nekako imam osjećaj da je u  najnepovoljnijem položaju  starija populacija i to ne samo u smislu da nemaju za osnovne životne potrebe, već se osjećaju duboko napušteni od svih i vrlo osamljeni.

Koliko je osamljenost teška osjetila sam iz jednog pisama koje je jedna starica napisala podružnici umirovljenika s molbom da ju se redovito posjećuje barem jednom tjedno. Ne tražim ništa osim razgovora kako bi bila sigurna da vani svijet još postoji i da ne zaboravim govoriti piše gospođa. Koliko je takovih sa kojima nitko ne govori pa makar imali i obitelj. Stari čovjek je danas postao teret obitelji bez obzira koliko je toj obitelji dao sebe u naponu životne snage. Sve se to zaboravi. Nitko za njih nema vremena ni strpljenja, a oni traže samo malo pažnje i topline. Osjećaj osamljenosti je pretužno i preteško opisati. Ima starijih ljudi koji su u domu i taj dom plaćaju svojom mirovinom. Za ostale potrebe nemaju, a obitelj ih obično zaboravi misleći kako su zbrinuti.

Moja kolegica ima majku u domu koju svakodnevno posjećuje. Majka se druži sa ostalima stanarima doma i ubrzo je shvatila da njene nove prijateljice i prijatelji s kojima se tamo druži nemaju ono što im je nužno potrebno. Ispričala je to svojoj kćeri koja me je pitala kako da pomognemo. Brzo smo se organizirale. Dogovorile smo da svatko napiše svoju listu potreba, veličinu obuće i odjeće. Prvo smo odnijele ono što smo same imale, a zatim smo uključile sve one koje poznajemo te ih zamolili za pomoć. Svi su obećali ali malo ih je svoje obećanje izvršilo. No bile smo uporne shvaćajući da je ovo i prilika da se ta svijest da postoje i drugi kojima smo potrebni ,aktivira. Pitam tako poznanicu još jednom za pomoć, a ona kaže ,imam ti ja posteljine, jastučnice i plahte koliko hoćeš za te tvoje ali nemam vremena to oprati jer se godinama ne koristi,  nemam vremena ispeglati, prišiti gumb ako nedostaje i sl. Dobro, složim s njom, tvoje je samo da ono što ne trebaš složiš u neku vreću, neko od moje djece će doći po to, ja ču to oprati ispeglati, pokrpati ako treba, a kad to predamo  netko će zbog toga biti sretan. Riješili smo tako posteljine, spavačice , majice, bluze, trenirke, donji veš, a za kraj svakoj smo dami stavili ukrasnu maramu ili šal jer toga zaista sam imala pune ladice.

Sreća ovih starica je bila neopisiva kad su dobile ono što im je  trebalo. Kad je drugi put kolegica došla posjetiti mamu, zapazila je kako su gospođe imale oko vrata šalove i marame. Rekle su da ih je to baš razveselilo jer im taj poklon unosi promjenu u svakodnevnicu te da se osjećaju lijepe. Njihova lica odavala su radost koja se ničim neda usporediti. Kako malo treba da netko bude sretan.

Svatko ima nešto za dati, bilo da je to hrana, roba, vrijeme, osmjeh, ljubav, važno je da dijelite jer ono što dijelite raste donoseći svima dobrobit. Čemu skupljati stvari. Ako niste neki komad odjeće obukli dvije ili više godina, sigurno i nećete, a zauzima vam mjesto. Novo ne može uči ako staro ne ode. Zamislite koliko to što vama ne treba može pomoći nekom drugom, a možda mu spasiti i život. Barem tako ja razmišljam. Nikad mi nije žao vremena koje potrošim pomažući potrebitima. Taj osjećaj da si nekom pomogao, usrećio ga oplemenjuje dušu i čini nas zdravijima. Ljudi koji pomažu drugim ljudima su zdraviji,  sporije stare i sretniji su.

Božica Glavač