OVISNI O TUĐOJ DOBROTI

 

Htjela sam napisati tekst za temu mjeseca o DOBROTI. Pa sam malo guglala i naišla na ove tekstove. I učinilo da se uklapaju i temu. Prije nego napišem nešto i svojim riječima.

Možda će netko prigovoriti i reći da se moj tekst baš ne uklapa.....

ipak sam ga napisala.

 

Lao Ce: "Dobrota u riječima stvara povjerenje; dobrota u mislima stvara dubinu; dobrota u davanju stvara ljubav."

Seneka mlađi: "Nitko nije slučajno dobar, ...

 

Dalji tekst sam preuzela za portala SENSA.

 

 Dobrota je kvaliteta ljudskog srca, a u današnje vrijeme individualizma mnogi su svoja srca čvrsto zatvorili, jurišajući preko drugih do vlastitih ...

Riječ dobrota uglavnom izgovaramo bez razmišljanja. To je riječ koju smo upoznali vrlo rano, kada su roditelji od nas tražili da budemo dobri i kada smo slušali bajke u kojima se dobri junaci sukobljavaju sa zlim neprijateljima. Neki od nas naučili su da moraju biti dobri kako ne bi bili odbačeni i da dobrota podrazumijeva zanemarivanje sebe i preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje, a neki su naučili da biti dobar znači izvršavati svoje obaveze, pomagati drugima i pri tom ne zaboraviti sebe. No, ima i onih koji su naučili da nikada nisu dovoljno dobri i da se moraju dodvoravati kako ne bi ostali nezamijećeni.

 

Izvana i iznutra

Kad kažemo da je netko dobar, većina nas osjeti lijep osjećaj u prsima, kao da se dobrota iznutra i dobrota u drugima prepoznaju. Kad vjerujemo (i vidimo) da postoje dobri ljudi i iskazujemo svoju dobrotu, život je ljepši. Dobrota nas povezuje. Ona nas čini mekšima, čini nas ljudima.

Koliko god dobri bili dok smo bili djeca, svijet odraslih tjera nas da postanemo kruti, sebični. Živimo u društvu u kojem najbolje prolaze oni koji se nameću, oni koji često preko tuđih leđa dolaze do svojih ciljeva, a ne oni koji vode računa o drugima i stavljaju ih na prvo mjesto.

Svi smo sigurno više nego jednom osjetili kako je biti prevaren – uvalili su nam neki loš proizvod, uvjerili nas da im treba novac za kruh, a onda kupili alkohol, ponudili smo nekome pomoć, a taj nam je uvalio sav svoj posao, posudili smo novac nekome tko nam ga nikad nije vratio, sudjelovali smo u humanitarnoj akciji za koju se pokazalo da je prijevara, ispunjavali smo želje partneru koji nije vodio računa o nama, plaćali smo porez, a onda otkrili da su se vodeći političari tim novcem bogatili. Svi znamo kako je to osjećati se naivno, glupo, prevareno.

 

Puno ljudi iskorištava dobrotu

Logično je da ćemo se nakon takvih iskustava zatvoriti, međutim, ta zatvorenost ne predstavlja sigurnu zonu ugode, nego upravo suprotno – osiromašuje nam život i vodi nas u izolaciju.

Istina je, ima puno ljudi koji iskorištavaju dobrotu. Postoje ljudi koji iskorištavaju materijalno, a i oni koji u dobroti vide slabost pa ih nečija dobrota ne inspirira da uzvrate svojom dobrotom, nego upravo suprotno – gotovo instinktivno ih navodi da dominiraju, kontroliraju, koriste tuđu otvorenost u dobroti kako bi se postavili „iznad“. Ima i onih kojima je dobrota prvenstveno laž koju treba razotkriti, uništiti, te ih potiče da ljude uvjere da dobro ne postoji.

Takvi su u osnovi zavidni na dobroti jer im je taj dobar osjećaj koji dobrota donosi sasvim nedostupan. Uza sve to, društvo nam stvara iluziju da životno zadovoljstvo ne izvire iz kvalitete odnosa sa samim sobom i kvalitete povezanosti s ljudima, nego iz postignuća i posjedovanja.

 

Susret u dobroti

Većina nas u tridesetima na svojoj koži osjeti i nauči da se „stvarni svijet“ itekako razlikuje od svijeta kakav smo vidjeli kao djeca. I zato se moramo mijenjati. Ne možemo ostati u naivnim, dječjim uvjerenjima da je svijet bolji nego što jest ili da su ljudi bolji nego što jesu jer ćemo se suočiti s problemom preživljavanja – nije zgodno biti srna među hijenama. A opet, nakon što se više puta osjetimo povrijeđenima, ne možemo ni ostati zabarikadirani obranama jer to vodi u nezadovoljstvo i mrtvilo. Malo-pomalo, moramo smoći hrabrosti i ponovo se izložiti, ali samo onim ljudima za koje procijenimo da se s njima, u dobroti, možemo „susresti“.

„Susret u dobroti“ možemo nazvati i dodirom ljudskosti. Svi koji su ga osjetili znaju što to znači – nema kalkulacija, nema dodvoravanja, nema pokušaja da dobrim djelima naslikamo pozitivnu sliku samih sebe. To ne znači da su sve ove druge karakteristike obilježja loših ljudi, nego da je „susret u dobroti“, nažalost, rijetkost jer smo odmalena trenirani da je dobrota nešto, a ne da smo dobrota mi sami.
Kada je dobrota nešto, onda je (podsvjesno ili svjesno) koristimo kako bismo dobili nešto zauzvrat, da bi nas netko volio, kako bismo pred samima sobom održali sliku da smo dobri.

 

Veličanje uloge žrtve

Kada je dobrota nešto s čim možemo baratati, onda možemo napraviti „sve kako treba“, a da na kraju ipak ostanemo razočarani jer je dobar osjećaj izostao. Uzmimo primjer majke koja „sve radi za djecu“ i na kraju se osjeća istrošeno i upada u ulogu žrtve. A opet, s druge strane, postoje majke kojima posvećenost djeci prvenstveno predstavlja ispunjenje. Naravno, realnost je uvijek negdje između – majčinstvo i iscrpljuje i ispunjava – ali postoji puno žena koje baš kroz majčinsku ulogu uđu u ulogu žrtve i tu se, nažalost, usidre.

Kada na prvo mjesto stavljamo drugoga (primjerice, dijete), a u sebi smo i dalje egocentrični pa nam je u prvom planu ono što gubimo, što „žrtvujemo“ za dijete, onda počinjemo veličati svoju patnju, svoj gubitak i zakinutost. Unutar sebe izdižemo ono „mrtvo“ (žrtvovano) i samim time se u ulozi žrtve iznutra osjećamo mrtvima, bez obzira na to koliko nam se okolina divi zbog naše dobrote.

S druge strane, ako u svojoj požrtvovnosti nismo egocentrični, nego smo orijentirani na drugoga, onda možemo osjetiti ispunjenost i dobar osjećaj jer osjećamo ono što je drugi dobio. Suosjećanje s osobom koja je zbog naše dobrote od nas nešto dobila omogućuje nam da osjetimo taj dobitak. Dali smo, a osjećamo se kao da smo dobili. I jesmo dobili – dobili smo dobar unutarnji osjećaj.

SENSA

 

Prije pet mjeseci rodila je moja nećakinja dijete. Sa poteškoćama.

U vrijeme trudnoće na kontroli rekoše da dijete ima jednu nožicu kraću. Možda je ultrazvuk star, nije dobro očitan tješila se ona. I to joj je rečeno kad je bila trudna sedam mjeseci. A išla je redovno na kontrolu.

Onda je otišla drugom liječniku koji se uhvatio za glavu i rekao da odmah mora u ZG na pregled.

Kad tamo, utjehe li i dobrote liječnika. Da, dijete ima nerazvijene noge i ruke, sigurno da neće preživjeti ni porod a ako i bude bit će koji dan na aparatima ali svakako će umrijeti jer ni ostali vitalni organi nisu razvijeni.

I onda su uslijedile kontrole, hospitalizacija i stalno ista priča. I sve vrijeme do poroda je proplakala, dvojici sinova doma je rekla da seka neće živjeti, zapravo svi su se pripremili na taj tužni događaj.

Porod je kasnio dva tjedna, nitko ništa ne poduzima (mislim na liječnike) pristojno kažu sve će ići prirodno i to je to.

I dođe dan poroda, rodila se mala slatkica, proplakala da ju je čula cijela bolnica. Ali, kako su silno pazili na tu rizičnu trudnoću nikome nije palo na pamet da naprave carski rez, nego neka ide kako ide prirodnim putem, pa se tokom poroda polomilo nekoliko rebara, ključna kost... Dijete ima problem tzv „staklenih kosti“.

Tijekom trudnoće polomljene su potkoljenice i tako zarasle, isto i ručice, sve je iskrivljeno. Prognoza? Pa čekajte dok bude tri godine pa ćemo vidjeti da li operirati.

Ode privatnom ortopedu, on kaže da bi je operirao prije nego bude godinu dana  stara ali samo noge jer je to njegova specijalnost, a za ruke će morati potražiti drugog specijalistu.

Dijete – slatkica je napredna, vesela, a čeka je težak put i pomoć drugih nešto iz dobrote, nešto iz obaveze, a jedina dobrota će biti od roditelja.

U međuvremenu treba napraviti puno pretraga, za neke treba i nekoliko tisuća kuna a radi samo tata, pa naša slatkica ovisi  o dobroti HZZO-a, liječničkih komisija ako se ne dogodi čudo koje će se zvati DOBROTA i koje će pomoći da dijete nekad i prohoda, da se može poslužiti ručicama.

O bolovima koji su pred njom teško je i razmišljati. A sve je moglo biti umanjeno i olakšano da je u nekim ljudima ostalo malo dobrote i savjesti u onome što rade.