Ja sam spontano, radosno stvorenje. Volim pjevati, plesati, igrati se. Ja sam sama radost, veselje i sreća. Puna sam ljubavi prema svemu oko sebe, ljudima, životinjama, prirodi, univerzumu. Iz mene isijava živost , vitalnost, snaga, zdravlje. Moje mogućnosti i potencijali stvaranja su bezgranični. Ja sam svijetlo. Sjajim i grijem svojom ljubavlju sve oko sebe. To sam ja, ali ono moje ja koje je skriveno.

Pala je tama i sakrila moje svijetlo,a ja ne znam kada se to dogodilo, koliko sam imala godina. Samo znam da sam čula Glas koji strogo kaže NE. Bilo je to Ne koje je zaustavilo i ugušilo život u meni. Kao da me je neka ruka uhvatila za vrat i stisnula ga. Glas je stalno kao papagaj ponavljao : Ne tako, ne ovo, ne ono, ne ovdje, ne tamo, moraš, trebaš, to je zabranjeno. Kao zvjerka lupala sam o sve strane kaveza tražeći izlaz u slobodu. Ali vrata kaveza su se zatvarala i kavez je postajao sve manji i manji.

Gušila sam se, plakala, šokirana i zastrašena snagom i odlučnošću Glasa. Njegovom oštrinom, nasilnošću i samouvjerenošću, uvjerenjem u vlastitu  nepogrešivost. Taj Glas bio je predstavnik i glasnogovornik generacija i generacija mojih predaka. Uvjeren u svoje poslanje grmio je i sijevao, žario i palio.

-         Ono što je bilo dobro za tvoje djedove i bake, to je dobro i za tebe. Tradicija se mora poštovati. Pokori se ili umri. Bit će kako ja kažem i kako ja hoću, ili neće biti nikako. Ja sam tu da te učim životu. Ja prenosim znanje s koljena na koljeno. Ja sam ona poveznica koja veže tebe sa svima onima koji su živjeli prije tebe. Samo se usprotivi. Ubit ću Boga u tebi. Bez mene ne postojiš. Ja ti dajem dozvolu da živiš. Štitim te i brinem za tebe, a ti si dužna biti pokorna i poslušna.-

Glas bi određivbao pravila, donosio zabrane, i time uspostavljao i trasirao moj put, put po kojem sam se smjela kretati. Ni lijevo, ni desno,samo ravno. Samo za Glasom kao vodičem.

Moje svijetlo se lagano počelo gasiti. Pjesma pretvarati u plač. Veselje i radost u tugu i žalost. Snaga i vitalnost u umor, iscrpljenost. Počela sam blijediti i venuti. Ljubav se topila i nestajala, počela se pretvarati u nešto ružno, nešto što nisam željela, a svaki povik onog Glasa nalik na pucanj biča, tjerao me u ogorčenost i mržnju.

Put mi je trasiran. Lagano idem njime. Oko mene sve je sivlje, sve tamnije. Pomalo zaboravljam šarenilo i vatromet boja mog djetinjstva. Zaboravljam i samu sebe. Postajem ozbiljna, sumorna, predvidljiva. Ulazim u kolotečinu. Rituali i navike postaju moje drugo ja.

Sada već počinjem tražiti Glas. Tražim ga da me pohvali, prihvati i prizna. Trudim se biti u skladu s njegovim pravilima. Želim biti dobra za njega. Želim da me voli i nikad ne ostavi.

Uvjeravam samu sebe da ga volim, potiskujem svoju mržnju. Govorim si da me on štiti, brani, da je  on sve što mi je potrebno i da bih bez njega umrla. Uvjeravam samu sebe da sam sretna i uspješna jer slijedim zacrtani put. Moj je život dobar, normalan, nema velikih oscilacija, sve znam unaprijed što me čeka. Ništa mi ne nedostaje, zadovoljna sam. Ovaj današnji dan ne razlikuje se puno od jučerašnjeg, i hvala Bogu, neće ni sutrašnji biti bitno drukčiji. Točno znam kojom ću ulicom ići na posao, koga ću putem sresti. Što ću raditi na poslu već znam, kao i što ću kuhati kada dođem kući nakon posla. Nema iznenađenja,nema problema, sve je pravocrtno i unaprijed zacrtano. Sve je dobro, sve je savršeno.

Samo ne znam zašto, ali teku mi suze, teku niz obraze.Počinjem grcati. Sve jače jecati. Što li je to? Otkud ova tuga i žalost? Pa ja sam  sretna žena. Imam sve, i muža i djecu, i posao, i kuću i auto, pa i vikendicu. Što me je to snašlo ? Pišem, a suze kapaju. Od silnih suza ne mogu ni gledati. Priječe mi pisati. Nastaju mrlje na papiru. Lokvica od suza sve je veća i veća. Umirujem se pričom da je to samo obična preosjetljivost, krivo je vrijeme.Umirena odlazim na spavanje.

Usred noći probudi me vlastito jecanje, a lice mi je mokro od suza. Odlazim u kuhinju da ne probudim muža. Puštam suze da teku. Jecaj sustiže jecaj. Glava me počinje boljeti. Muti mi se pred očima. Kada se malo smirim nastavljam pisati. Sijevne mi misao – Gubitak – nešto sam nekada davno izgubila. Ali ne znam što je to bilo ?

-         Sebe, sebe si izgubila – govori mi glasić nježan poput lahora. Zaboravila si i izgubila sebe, onu sebe, kakva si bila kada si se rodila, a bila si ljubav i radost, bila si smijeh i pjesma, svjetlost i šarenilo duginih boja.-

-          

-         Bila sam sve to?Reci mi kako da se vratim,kako da opet budem ja sama.?-                                            

     -    Plači, tuguj, pusti suze da teku i teku. Neka same od sebe presuše. Osjeti tugu u    potpunosti. Osjeti bol izgubljenog i zanemarenog djeteta. Neka te boli. I ta bol će te odvesti do tebe same, bolesne i ranjene, nesretne i odbačene.Zagrli tada samu sebe. Utješi  dijete u sebi. Daj mu ljubav, daj mu podršku, daj mu slobodu, pusti ga iz kaveza u kojem je zatočeno. Uvjeri ga da je voljeno i da nije zaboravljeno. I osluškuj! Malo pomalo čuti ćeš njegov smijeh, koji će donijeti i smiješak na tvoje usne i oči, osjetit ćeš toplinu koja će se lagano početi razlijevati tvojim srcem. Samo slušaj i gledaj kako se vraća, kako te oživljuje. Daje živost tvojim pokretima, sjaj tvome oku. -

Slušam taj dragi glasić pun ljubavi, i gle, istina je, ja se mijenjam. Nema više suza, tuge, nema bola, netragom su nestali. Tu stojim ja i ono dijete koje se davno sakrilo bježeći u strahu od pomahnitalog Glasa punog zabrana. Ono mi daje svoju spontanost, ja mu dajem svoje godine. Od sada smo zauvijek skupa i nitko nas više neće i ne može razdvojiti.