Lijepa li je... brižna li je.. štiti me, krije me, usmjerava me...

Nosim je cijeli život i već je sa mnom postala nedjeljiva, jedna jedina.

Postavila sam je u ranoj dobi, dok je koža djeteta još bila premlada i prebijela da bi shvatila što se to tako oštro i bolno zaletjelo i ostavilo trajni ožiljak na tom dječjem licu i ustrašilo te velike oči.

Postavila sam je, dok je to dječje srce kucalo brzo, iskreno, ludo i nemirno, kako samo dječje srce može kucati.

Ostavila sam je... neka stoji, neka me štiti i neka nikom ne da blizu k meni, ako ja to ne dozvolim...

Ostavila sam je... neka me podsjeća i prisjeća, neka me zatvori u moj svijet i neka me pusti da unutra živim onaj život kojeg sam živjela, dok je nisam stavila...

Već sam i zaboravila to pravo lice, kojeg maska prekriva...

U ogledalu ga svaki dan gledam i vidim kako se to ranjivo lice skriva...

I onda magicus.info pita: „Djeluje li maska doista i na našu budućnost? Govori li kroz nju neki zatomljeni arhetip, netko iz prošlih ili budućih života, netko koga skrivamo u sebi kao što zmija skriva noge?“

O, itekako je djelovala...

o, itekako je utjecala...

o, itekako govori,

kao što lišće na drveću šumori,

kao vjetar što nosi jecaj u noć

i kao da ta bol nikad neće proć'.

Kroz nju se ne diše, kroz nju se ne gleda, kroz nju se ne osjeća, kroz nju se ne živi.

Ona živi, ona je stopljena, rastopljena i odnijela me u to moje rastopljeno vrijeme, toliko rastopljeno i razbacano na sve 4 strane svijeta, da mi to više i ne smeta.

Koga li to skrivaš, masko moja?

Koga li to čuvaš, masko moja?

Koga li to uvjeravaš, masko moja?

Imaš li vijek trajanja i tko će pred Boga stati? Ti ili ja?

Što misliš, masko moja, od nas će to biti, koja?

Hoćeš li ti pričati svoju priču, a ja svoju? Hoćeš li ti pričati svoj pregled života, a ja svoj?

Masca = duh...

Duh na mom licu,

a ožiljak trajni u tom malom srcu

još uvijek čeka,

ali za to meni nema lijeka.

Malo pišem poetski, malo prozno, neka mi čitatelj oprosti, ali takvog sam raspoloženja uvijek, kad pišem o njoj.

Jednog dana sam je pokušala maknuti ...

Jednog dana, tog ranog poslijepodneva, sam je trgala sa lica, krv je kapala iz ruku, koliko se nije dala, koliko li mi je samo ruke ozljeđivala, ali je ostala na svom mjestu, učvršćena tom trajnom korjenitom odlukom da se nikad ne skine i da mi ranu bol nikada ne umine...

Ostala je tajna, zašto je tu, ostala je zagonetka zašto se ne skida... ostala je... Ostavila sam je...

Zauvijek si uz mene, masko moja, pa kad više i nema razloga da si tu – ti si tu...nas dvije, u dobru i u zlu.

(p.s. ovo je istinita priča)