smijemo li se zaista manje ili to samo manje primjećujemo?
koračajući ulicom, kroz zgužvane misli i kapute, kroz zamotane duše i šalove, promatram lica... mrka, ali plaha, sramežljiva, no odlučna, ozbiljna pa ipak sa smiješkom u oku...
nije nam uvijek sve smiješno i dakako da se nećemo cerekati bez veze, no mnogi se i nesvjesno smiješe kad im se dogodi što lijepo, kad im tko uputi lijepu riječ ili obično hvala, te pri tom samo malo više razvuče usne pa se čini kao osmjeh... i koliko ne lijepih situacija rješava, za tren!
davno, pre davno zapisala sam stihove :
svako jutro
na svoje tužno lice stavljam osmjeh
šetam tako po tuđim snovima
po pustim dušama
po zbrkanim mislima
i.... smiješim se...
uvečer
spremam smješak u
čarobnu kutijicu sreće
i... plačem ...
tada još nisam znala sve tajne smijeha, tek nazirala... a ipak su me iskre u očima i razvučene usne (do ušiju i oko glave) fascinirale...
čovjek je lijep koliko može biti, no i najljepšeg i najružnijeg osmjeh čini ljepšim.
danas je moderno biti ozbiljan i mrgud, jer navodno nas tako doživljavaju razboritijima, poštenijima, iskrenijima... a što od toga imamo? ništa!
od bora na licu kojih se ne možemo rješiti, do zapeglanih bora na duši koje s vremenom grizu...
mjesto da u svakom džepu držimo osmijeh, tu se skrije neka figa ili šareni papirić kojim drugima prekrijemo oči da bi nas ljepšima vidjeli...
a, znam, znam da osmijeh liječi bolesnoga, znam da nas čini hrabrijima, znam da se stvori točno kad ga trebaš, znam da mi je uvijek pri ruci, pardon usni...
i viđam ga često, na skrovitim mjestima...kutku usana, ispod trepavica... i ne, ne smijemo se manje, samo to manje primjećujemo....
jel da?