Dugo sam hodala sa svojim dečkom,oženili smo se nakon dosta godina hodanja.On je bio moja mirna luka,moj sigurnost,moja utjeha.Pun obzira prema meni,pomoć u bilo čemu što mi je potrebno,zaštita od stotinu strahova koje sam imala.Imati normalan brak,imati djecu,to mi je bio san.Htjela sam biti dobra mama svojoj djeci,onakava kakva moja mama nikad nije bila..Ali on je rekao da ne želi djecu.Šok,ne želi djecu!.A sve je dobro,sve mi odgovara,u puno toga se slažemo,imamo zajedničke interese i stavove.Oboje volimo privatnost,mir svog doma,čitanje knjiga,duge šetnje,odlaske na more.Ali ,on ne želi djecu!.Napokon sam našla nekog kome je stalo do mene,nekog tko me vidi i čuje,nekog tko me poštuje,cijeni.Nekog s kim mogu zamislit živjet u starosti.Promjenit će se,nešto će se dogodit i on će poželjet imat djecu.-zavaravala sam se. ..Problemi na poslu,stresovi,stalne slabosti,glavobolje,a  on pouzdanost i mir,lijek za sve moje bolesti.Nemirna,tjeskobna,depresivna,bježala sam iz svog svijeta u njegove ruke ,u njegov utješni zagrljaj.,utapala se u plavetnilu njegovih očiju.

Dani su prolazili,mjeseci,godine i moja nada,moje zavaravanje je splašnjavalo.Došao je i trenutak kad se više nisam mogla zavaravati.Bilo je ili otići ili ostati pod njegovim uvjetima.Upala sam u blokadu,ne mogu napravit ni jedan korak,ne mogu otići,ne mogu ostati.Kao da sam upala u zamku iz koje nema izlaza.Smrzla sam se,zašutjela,u glavi nisam imala ni jednu misao,samo mrak i beznađe.Tu više nije bilo govora o alternativi,otići ili ostati,nastupila je blokada u kojoj nisam bila sposobna ništa učiniti.Svaku misao potirala,je neka druga misao,pomisao na svaki korak poništavao je onaj  suprotni.Jednostavno sam stala.I ni makac.

Pomalo mi se probijala jedna misao,saznanje –ne možeš otići,a ne možeš ni ostati, ipak  mora postojati neki izlaz..Znala sam da sam previše slaba,previše ranjena,da bi ostala sama bez njega i njegove potpore,a željela sam djecu.,koju s njim nisam mogla imati.Pomalo sam se počela odmrzavati,mogu ostat s njim ,ali od sad ću ja biti roditelj ranjenom djetetu u meni.Ono je bolesno,ono traži ljubav,ono traži pažnju,ono ni nije u stanju ,prije nego se izljeći ,postatii roditelj djetetu.To ranjeno dijete,u stvari trebalo je postati roditeljem.A kako?Tješila sam se,kakav bi ja bila roditelj,kako bi to ranjeno dijete u meni moglo uopće biti roditeljem.Kakav sam uzor imala,od koga sam učila biti roditeljem-od moje mame,koja je jedva mogla brinut za sebe,a kamoli za mene.Da bi uopće mogla  biti roditelj prvo moram izlječiti dijete u sebi.I ta me je misao spasila od ludila.Opet sam mogla misliti,opet sam mogla živjeti.Postati roditelj djetetu u meni.-to je postao moj životni cilj.

Odlazak na jogu,meditacije ,na psihološke radionice,čitanje literature o samopomoći,čitanje  razne stručne psihološke literature.Odlazak na plesove,kao trbušni ples,vožnja biciklom,putovanja.Moje vrijeme ispunjeno je pažnjom ,brigom,ljubavlju i liječenju  djeteta u meni. Lječeći dijete,liječio se i roditelj u meni.To je postao uzajaman odnos.Taj proces još traje,i spoznaju da nikad neću imati svoju djecu,olakšava mi  spoznaja da nisam uporopastila život nikojem djetetu,a da sam danas žena sve samopouzdanija,bez fobija, strahova,tjeskoba koje mi nisu dale živjeti .