Tajne su svjetovi skriveni u meni, zaključani u zvjezdanim sanducima moje duše, neki lagani poput paperja, drugi teški poput kamenja što mi pritišće prsa. Neke od njih čuvam kao dragocjenosti , prve poljupce, nježne dodire, trenutke sreće koji pripadaju samo meni.

Ali postoje i one druge, mračnije, koje me izjedaju iznutra poput kiselina, rastapajući mi duh noću kada sve utihne. Naučio sam razlikovati tajne koje me hrane od onih koje me truju.One prve su poput bisera, nastale iz zrnca ljubavi, čuvam ih za one koji znaju voljeti moju suštinu. Ali ove druge... One su poput okova. Svaka neizgovorena laž, svaka prešućena istina, svaka neopraštena krivnja , one rastu u tišini, pretvarajući se u monstrume koji me guše.

Tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti. Moje ramena nose težinu neizrečenih riječi, moj želudac se grči od potisnutih istina. Noću, kada pokušavam spavati, tajne plešu pred mojim očima poput sjena , izdaja koju sam počinio, bol koju sam nanio, istine koje nikada nisam priznao ni samome sebi. One se pretvaraju u nesanicu, u glavobolje, u tjeskoba koja mi steže grlo.

Ali naučio sam i nešto drugo , da tajne gube moć kada ih izgovorimo. Svaki put kada sam skupio hrabrosti i povjerio svoj teret nekome tko ga je mogao nositi sa mnom, osjetio sam kako mi duša postaje lakša. Jer neke tajne nisu blago koje trebamo čuvati, već otrov koji moramo izbaciti iz sebe.

Danas znam , postoje tajne koje su naše utočište, mali svjetovi intime koje dijelimo s odabranima. Ali postoje i one koje nas polako ubijaju ako ih predugo držimo u sebi. Mudrost je znati razliku, i još važnije, imati hrabrosti osloboditi se tereta koji nas pritišće.

Jer svaka tajna koju nosimo oblikuje nas na nama je da odlučimo hoće li nas pretvoriti u umjetničko djelo ili u ruševinu. I kada prepoznam dušu vrijednu mojih tajni, dijelim ih kao što svećenik dijeli sveto vino, one svijetle da zasladim kalež našeg zajedništva, one tamne da razrijedim otrov što mi truje krv.

Jer nitko nije otok u oceanu postojanja , ponekad je najveća mudrost priznati da nam treba most do druge obale, ruka što će nam pomoći nositi kovčeg tajni što smo ga predugo vukli kroz pustinju samoće.

Matija Gerić