Oholost je suprotnost poniznosti.

Crkva Oholost svrstava u prvi od "sedam smrtnih grijeha" dok ga psihologija promatra kao nezdravu ljubav prema samom sebi koja je redovito povezana s nezdravim i nerealnim samoprecjenjivanjem.

Kako se rađa oholost?

Oholost se rađa u nama, zajedno s našim postankom i dolaskom na ovaj svijet i duboko je ukorijenjena u našem biću. No mnogi od nas dozvoljavaju joj da često izbije na površinu i da prevlada, dok ima i ljudi koji ju znaju prikriti i zanemariti njezinu želju da vlada.

Teško da postoji čovjek koji nikada nije dozvolio oholosti da prevlada. Tko se od nas može pohvaliti da je učinio nešto, za nekoga, od srca, samozatajno, ne ističući to i ne hraneći svoj ego djelima koja je počinio. Tko se od nas nije pohvalio počinjenim djelom, uspjehom, položajem koji je postigao, materijalnim bogatstvom koje je stekao kroz ovozemaljski život?

Znaš, upravo sam sagradio kuću..... Da, gdje? Pa, dugo sam gledao koja lokacija bi bila najpogodinija, ali sve više ljudi gradi kuće u podsljemenskoj zoni, Mlinovi, Šestine, Gračani, Zelenjak pa eto, odlučio sam štedjeti i tamo kupiti zemljište jer svi koji nešto vrijede tamo imaju kuću.....

Kupujem stan.... Posrećilo mi se s poslom, radim u državnoj firmi i tamo me cijene, imam veoma odgovoran posao i dobru plaću pa sam odlučio kupiti stan, pa kad već kupujem, neka to bude negdje u centru grada, više vrijediš ako stanuješ u centru grada i bliže vladajućima...

Stižu zimski godišnji odmori i sve destinacije izvan zemlje su već rasprodane i popunjene. Pitanje prestiža je biti na skijanju izvan zemlje, u hotelima u kojima borave oni koji obnašaju važne dužnosti, koji su nešto postigli u životu. Bio sam tamo, s njima, vrijedim nešto.....

Ljeti, pitanje prestiža postalo je imati jahtu, pa makar i onu manju od 8 m. Normalno je da što je jahta veća više vrijediš, ali Bože moj, koliko para toliko muzike, i mala brodica već nešto znači....

Odijevni stil pokazuje kojem društvenom sloju pripadamo. Kreditne kartice su za ovo rođene. Svi možemo vanjskim izgledom pokazati da smo "nešto" i da "vrijedimo" odijevajući markiranu odjeću i vozeći se u skupocjenim vozilima.

No jesu li svi gore opisani pokazatelji znaci uspjeha, naše sposobnosti ili tek naše oholosti?

Hranimo li s tim vanjskim pokazateljima sebe, svoj ego ili ljude oko nas?

Vrijedimo li sebi bez obzira na postignuća (koja su uvjetna, jer kreditne kartice, krediti, posudbe stižu na naplatu) a tada našim prijateljima naravno nećemo pokazati da kuhamo "grah s kobasicama" jer nam je dospjela rata za Audi, rata za stan, i rata za Diners. Pozvat ćemo ih da nam dođu u posjet kada budemo imali janjetinu na jelovniku, nikako ne grah, jer grah nije za prestižne ljude.

Normalno da ćemo u svemu tom iskazivanju bogatstva, ako želimo biti uspješni i prestižni, sudjelovati i u dobrotvornim akcijama, biti ćemo sponzori onima koje treba potaknuti, no istovremeno ćemo zahtijevati da se to istakne debelim i masnim slovima radi reklame nas osobno ili naše tvrtke. Da li zbog naše iskazane oholosti u tom postupku, naš dar manje vrijedi?

Ne, naravno! Kakav bi svijet izgledao bez dobročinitelja i bez sponzora?

No još uvijek je prepun sirotinje koja po kontejnerima traži bar mrvicu kruha, komad pristojnije odjeće, školsku torbu, dio namještaja i sl. Da li bi ti uspješni i bogati ljudi na tren zaboravili na svoj ego, i svrnuli pogled na ljude koji šeću po ulicama, beznadno, tražeći kontejnere u tim prestižnijim naseljima (u njima ima možda nećeg što vrijedi i za njih), pa recimo, pozvali takvog jednog "gubitnika" na topli čaj, na toplu juhu, dali mu sendvič tek napravljen u skupoj talijanskoj kuhinji?  Da li bi mu se uopće obratili ili bi okrenuli glavu od straha da netko ne vidi da su ga primijetili jer time ruše svoj ugled?

Eto, svi smo oholi. Svi hranimo svoj ego uspjesima koji nešto znače vanjskom svijetu, ljudima oko nas, domaćima i strancima. Netko je ohol manje, netko više, no nitko nije nikada učinio dobro djelo nekome a da se istovremeno nije osjećao zbog toga bolji, drugačiji i više vrijedan od ostalih i da to nije bar nekome spomenuo da bi istaknuo bar na trenutak sebe kao dobru osobu. A i to je oholost.

Zatim oholost zbog ljepote - naročito žene ... Satima uljepšavaju svoju vanjštinu samo da bi im muškarac ili netko drugi uputio kompliment kako su lijepe, dotjerane. A koliko godina treba proći da njihova oholost postane manja i da shvate da je unutarnja ljepota doživotna (ljepota duše) i da vanjski izgled nije ogledalo ljepote....

Znanjem - mada se učen čovjek  ne hvali znanjem, jer on ohološću pokazuje svoje neznanje, jer obično se svojim znanjem hvali onaj što ne zna i ne zna da ne zna...(Kuran)

Koliko puta si s nekim raspravljao i uvjerio se da onaj drugi govori istinu, a da si ti u krivu,  i teško ti je to priznati, prihvatiti i zahvaliti mu se na upozorenju, a to je također znak da je u tvom srcu oholost.

Jesi li doživio da se tvoje kolege okupe na nekom sastanku ili "portalu" pa ljudi hvale tvoje kolege a na tebe ne obraćaju posebnu pažnju (ne pišu komentare na tvoje tekstove), a tebi je zbog toga teško i osjećaš zrnce ljubomore (gdje je ljubomora tu je i oholost).

No čovjek bi trebao biti svjestan da Onaj koji daje vlast i moć, On ju i uzima. Tko uzvisuje, Taj i ponižava, On daje i bogatstvo i siromaštvo, On nas je učinio pametnima, snažnima, lijepima i sve nam to može i uzeti ukoliko u svom životu ne slijedimo i naše srce i našu dušu koju smo zapustili zbog oholosti koja često zavlada u našem srcu.

No dragi Bog svojom voljom okreće i naša srca na pravi put, na put milosrđa i poniznosti. Ako imamo vjeru pomoći će nam da shvatimo sebe, svoje slabosti i nedostatke, jer nitko od nas nije mogao izabrati gdje će se roditi, hoće li biti lijep, imati kakvih nedostataka i potreba kao i svi ljudi, biti bolestan ili zdrav, i ako pogledaš oko sebe shvatiti ćeš da si tek jedna obična mrvica  u odnosu na ostala stvorenja, i da nema potrebe za ohološću.

Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, (El-Isra, 37.)

U svakom slučaju dugačak je put od oholosti do poniznosti od nadmenosti do iskrene i nesebične velikodušnosti.

 „