Dobar dio mog života , postojalo je samo jedno ogledalo –kupaonsko…
…'ajde dobro i kozmetičko u torbici..
Ta dva ogledala ,više prvo nego drugo pokazivala su izgled s kojim uglavnom bila zadovoljna. Nisam puno vremena provodila uz njih..tek toliko, na brzinu , nabacim pogled uz češljanje, malo šminke i to je to..možda sam si više zagledala u zube ( da provjerim jesu li čisti) , nego u lice..
Pravo ogledalo u koje sam se zagledala bilo je u živa,jasna i nepogrešiva slika „mene.“ Hodalo je i pojavljivalo se nenajavljeno. Iskakalo je iznenadno, a odraz u njemu često mi se nije svidio..
Zapravo, pojavljivale su se slike i odrazi koje do tada nisam poznavala…
Na jednom duhovnom skupu, na početku moje „duhovne karijere“, bila je tema „Zavist“.. Nakon pročitanog teksta ,praksa je bila da svi koji to žele kažu nešto na zadanu temu. Za riječ su se javili, stariji po stažu na putu sebeostvarenja. Slušala sam ih a onda, kad sam došla na red izjavila: „Ja nisam zavidna.“. ..i stvarno sam tako mislila. Nisam tada znala za pojam „vibri“, ali kao da me zapuhnuo neugodan vjetar i poneki sumnjičav pogled ili mi se to činilo? Kao da sam rekla nešto što nisam smjela. Pod pojam zavisti sam ubrajala sve materijalne vrste koje sam znala ali nisam se vidjela u njima. Hm, zaključila sam u sebi ,,Ovdje moram paziit ' što govorim.“ Na samom kraju , voditeljica te duhovne skupine, poklonila je mojoj prijateljici prekrasnu sliku Isusa koju je sama naslikala.. Slika je bila impozantne veličine , a Isus je izgledao čarobno…
Inače do tada a i nikada poslije koliko je meni poznato, nitko nije dobio nešto slično. Svi su se o slici izjašnjavali u superlativima, a u meni je narasla neka kvrga najprije u grlu , pa u prsima.. nisam mogla ništa lijepo reći o njoj..iako mi se sviđala..ma zapravo bila je jako lijepa, ali ja to nisam mogla izustiti. Pitala sam se, što mi je sad odjednom? Osvjestila sam u sebi da mi je krivo što je tu sliku dobila prijateljica a ne ja.. Šutila sam ,a u sebi zgranuta spoznajom..Ogledalo je bilo zeleno od ... Zar ..sam ..ZAVIDNA!? Ne.. pokušala sam se opravdati u mislima,sama pred sobom.. pokušavala namjestiti svoju masku radosne osobe. No to je bilo nemoguće..Zavist je bila tako snažna da sam imala osjećaj da su mi oči od nje ispale do poda..Užas. Sakrivala sam pogled! Nitko nije imao pojma što se u meni zbiva.
Skup je završio, a meni su misli letjele, kao mlazni avioni..Prijateljica je radosno pokupila svoju sliku, noseći je u rukama. Ja sam kiselo-slatkog lica pozdravljala ostatak društva a onda pošla u auto..s prijateljicom.
Kako bi bila sigurna da se neće oštetiti, sliku mi je dala u ruke da ju držim putem ,dok je ona vozila..
Cijelim putem do kuće, pokušavala sam praviti ravnodušnu facu, jer radovati se nisam mogla, a ona je baš k'o za inat pričala neprestano o toj slici.. i što se ona više veselila to sam ja bila mrzovoljnija. Ne znam jesam li više bila zavidna zbog te slike ili zbog njene radosti. Kad smo stigle pred moj stan,izašla sam iz auta, brže nego inače i pozdravila ju , zahvalivši se na vožnji..
Tri dana sam se mučila sa osjećajem krivnje.. kako mogu zavidjeti nekom na slici? Ali ona nije bila netko, ni bilo tko..bila mi je prijateljica..zato mi je sve bilo još teže..
Koliko god sam se željela otarasiti negativnih osjećaja i misli nije mi išlo od ruke.Onda sam odlučila reći istinu.
Treći dan sam ju nazvala i priznala joj da sam bila zavidna.. te riječi sam teško prevalila preko usta.
Ona je samo kratko odgovorila: „Znam“. To me osupnulo. Dakle, z n a l a je? A ništa nije rekla?
Idući put, odlučila sam svima u grupi „priznati“ svoju zavist… i opet sam se iznenadila..
Voditeljica se smijala od srca i rekla kako je to divno da sam to priznala, a neki vjetar je opet puhnuo na mene ..valjda od onih koji su opet nešto zamjerili..
Od tada , ogledala su se umnožavala. Pokazivala mi moju oholost, sebičnost, bila su crvena od stida ili od bijesa.. S vremenom se sve jasnije i sve dublje odražavao moj odraz u njima.
Ogledalo je postalo moj najbolji prijatelj na duhovnom putu. Nikad me nije izdao, nikad mi nije lagao. Ponekad mi je bilo jako teško gledati u njega , ali sam znala da je sve što mi kaže istina.
Sada se s lakoćom zagledam u njega, zahvalim mu na poruci koju iz njega dobijem i idem dalje..Igra moga ega se nastavlja , zavuče me ponekad i prevari svojim maskama..no ogledalo nepogrešivo održava istinu..
A nije da se samo zagledam u“ negative“..ono „pozitvino“ često nisam svjesna da gledam.. Ogledao i ja..i pogled na gledano..sve nestane..
Zagledam se tako u nepregledno plavo nebo, il' u maleni ružičasti cvjetić divljeg šipka na šumskom proplanku, čije se latice nježno predaju ljetnom lahoru. Susretne mi se pogled sa plahom srnom koja u ranu zoru pase travu ,nadomak šume istežući vrat i osluškujući svaki šum, pa se vine za jastrebom koji slobodno leti plavim beskrajem .
Sjednem na toplu zemlju i rukama joj gladim njeno rahlo lice, zahvaljujući za teret koji nosi iz ljubavi prema čovjeku, za požrtvovnost i podršku..a srce mi preplavi ljubav.
Suosjećam u slici težačkog rada starice, koja izbrazdanim i od sunca potamnjelim rukama okopava motikom ljetinu na njivi.
Osjećam bol zbog teško bolesnog i starog susjeda, koji je osuđen na odlazak u patnji a da ne zna razlog :Zašto?Ne znam dal' mi je bilo teže gledati ga kad jače i plače ili kada psuje Boga jer ne razumije ,zašto ga već jednom ne oslobodi muka..Il 'mi je još tužnije gledati baku kako i sama strahuje od iste joj sudbine i dršće u svom strahu..Tada ju tješim i šapćem: Bako, ne bojte se..Molite se, Bogu!
Umro je djed, a godinu za njim i baka, više od straha i samoće..
Nikada mi nitko u životu nije dao lijepše zahvale,za vrijeme koje sam provodila s njom kao tad ta sićušna i dobrodušna baka . Toga dan sam ju otišla vidjeti,bila je u polusvjesnom stanju .Kćerka ju je došla njegovati i bila je s njom već nekoliko mjeseci.Sjedila sam kraj nje, i nakon nekog vremena me je prepoznala. Dohvatila me svojim slabašnim rukama za glavu i poljubila me u čelo.Sve zahvale ovog svijeta za mene,ne mogu se izjednačiti s tim. U tom trenutku , zahvaljujući toj staroj ženi, osjećala sam se kao anđeo.
..A u noći…zagledam se u nebo , diveći se svjetlucavim zvijezdama i pozdravljam sve galaksije..svjetove.
Duša mi se tada ispuni čežnjom za nepreglednim prostranstvima..
U svoj toj ljepoti, znam otkriva se u ogledalu , ljepota duše..ta ljepota sam ja. Ne ono tijelo, od krvi i mesa, nit ljepuškasto lice uokvireno šminkom,niti mentalne sposobnosti mog ega..iluzija koja se uporno nastoji održati kao stvarna slika mene.
I na kraju još jedno prirodno ogledalo Takva su mi najdraža.
Zagledajte se duboko i pogledajte….ono što vidite ….to ste vi!
(Mak, slikan za vrijeme dugotrajne suše. Trava spaljena, a on blista u svojoj ljepoti.)