Rođeni smo da umremo.Nosimo se sa životom i smrću svatko na svoj način. Smatram da smrt nije kraj .. ustvari je za tijelo u koje je obučena naša duša.A to tijelo grčevito se bori za život. Svaki čovjek ima svoje misli o tome kao i o smrti koje se se uglavnom svi boje. Borimo se za život ipak nekad u teškoj bolesti i mukama mnogi su molili za smrt. Ona dođe kad joj je vrijeme. Mislim da dočeka i prigli izmučenu dušu koja za boravka u tijelu prođe svašta teško po nju. Pruži joj utjehu u zbunjenosti prelaska i povede ju kući u energiju iz koje je i došla po svoje iskustvo u odabranom tijelu. Možda nije tako... tko zna kako je ..ali ovakve moje misli daju mi snagu i vjeru suočiti se kako sa životom tako i sa smrću.

Otpratila sam svoje pretke. Ostala sam zadnja. Svaki odlazak doživjela sam relativno sabrno. Postojalo je vrijeme tugovanja i razmatranja životnog puta. Tada se razaberu situacije koje nisu trebale biti i one koje nisu bile a život bi bio ljepši da su bile. Žaljenje mora proći jer život se nastavlja. Ostaje iskusvo koje vas očvrsne i hrabro vodi dalje.Ponekad sam se znala upitati – imam li ja to premalo suosjećanja za smrt s obzirom da mi je stav djelovao kao da mi nije stalo. Kasnije sam došla do spoznaje da je to bilo zbog moga načina razmišljanja o smrti povezano sa životnim putem koji je bio nemilosrdan. Nisam ja iznimka u teškom putu, samo nosim se sa time na svoj način sa posebnim odnosom i mišljenju prema smrti.

 Susret sa smrću,  taj osjećaj i odlazak energije smirujuć je ujedno i bolan Govore da je energija majke i djece nerazdvojna dok je majka živa. Iskustvo mi to potvrđuje.

 Ne može se zaboraviti, ali to je postao dio sjećanja koa sva ostala.Koliko su bolna toliko su lijepa jer mi uvijek iznova otkriju dio nedovršene slagalce.

Zašto ovo pišem? Zato jer mislim da je smrt mir, spokoj, sve najljepše što mi ne možemo pojmiti. Nikako ružna spodoba u crnom sa kosom i ćime već ju ljudi prispodobe i opisuju. Trebamo samo prihvatiti, odžalovati jer to je neizbježno nama ljudima.

Moje iskustvo odlaska energije, oslobođenje i praznina pomješana sa tugom.

Boris je banuo u kuću. Bez pozdrava sav uzdrman priopčio mi – pronašli su Brunu, mrtav je...da ne duljim...

Iako mi je nešto govorilo da je tako uvijek se nadaš najboljem, sad sam dobila negativnu potvrdu. Stajala sam nasred sobe sa bebicom od 1,5 mjesc u narućju.Stisnula sam ju na grudi,zbunjena u nevjerici - upitam - kako? Kad sam dobila odgovor izustila sam.. dijete moje što si to učinio........

Toga trena iz moje nutrine,valjda duše osjetila sam odlazak – kao da se jedan dio odlomio i otišao. Nemoguće riječima opisati.

 Bila je to prva reakcija o kojoj sam kasnije mnogo razmišljala. Mislim da sam svojim stavom dozvolila da njegova duša ode svojim putem, nisam ga zadržavala. Mislim da mu je to bilo potrebno i bitno,pustiti ga da ide svojim putem. I osjetila sam taj odlazak.

Nakon tih prvih reakcija u nadolazećim danima bilo je ne samo suza, već i oćajnog urlanja, lupanja glavom o zid i trenuci u kojima sam svjesno zamolila bližnje da pripaze na mene jer sam osječala da gubim kontrolu koliko god sam se hrabro držala.

 Mogu reći da smrt i ja  nismo na Vi, hoda samnom, bdije nadamnom i čeka me kao i sve nas koji i ne misle kao ja. Jer ona je dio nas i naše energije. Ne treba je se bojati, treba ju poštivati jer doći će i sve nam razjasniti.