Sjećam se zamamnih mirisa božićnih kolača, slame po podu na Badnjak, unošenja badnjaka i kako smo tatu zasipali žitom da nam godina rodi.

Sjećam se kako smo sami pažljivo birali koju smreku, zapravo borovicu ćemo posjeći za krizban. Sjećam se kako su snažan miris širile njezine iglice i svilenih bombona kojima smo ukrašavali to svoje božićno drvce. Orahove ljuske smo slijepili i umotali u srebrni papir od čokolade za božićne kolače, pa smo tako imali i malo srebrnih kuglica.

Pod borom nije bilo darova. Tada nije dolazio sv. Nikola, a i Djed Mraz koji je danas pretvoren u Djeda Božićnjaka, nisu zalazili u naš kraj. No, tako je bilo i ostaloj djeci, pa nam je sve to bilo posve normalno. Istina, svako dijete bi dobilo nešto novo za Božić, haljinicu, čizmice, džemper, kaputić. Dakle, poklanjale su se korisne stvari koje bi se ionako morale nekako namaknuti, ali ako smo ih dobili baš za Božić, bilo je nekako veselije.

Igračke nisu poklanjane za Božić, one su se kupovale vrlo rijetko na vašarima i proštenjima i uglavnom su to bile drvene rukotvorine.

Ni slatkiši nisu poklanjani, jer smo skupa s mamom sami pripremali božićne kolače i to je bilo dosta slatkoga za svakoga, a nas djecu su ionako čekali svjetlucavi svileni bomboni s bora kad ga budemo raskitili.

Ako se nekim slučajem našla koja zlaćana naranča i ako je svatko mogao dobiti jednu, to je bio vrhunac poklanjanja.

Sjećam se i posne badnje večere na slami. Mi nismo imali bakalar, ni ikakvu drugu ribu. Posni grah i "pava" (pire od graha sa obiljem češnjaka).

Pa ipak Božići mog djetinjstva su bili veličanstveni i neponovljivi. Tata i mama su bili stalno prisutni, kuća je bila okrečena, sve je posebno mirisalo. Mi djeca smo pomagali u svim pripremama. Mijesili smo tijesto, zamatali sarmu, okretali ražanj na kojem se na opću radost vrtjela zlaćana pečenka.

Nakon posne Badnje večere, spremanje i  čoporativni odlazak na polnoćku. Miris svijeća i blještavo okićena, dupkom puna crkva. A sa polnoćke smo vodili doma posebnog Božićnoig gosta. Uvijek je to bio dječak, jer su samo muška djeca donosila sreću. Taj Božićni gost se u našem kraju zvao Položaj.

E to me stcvarno ljutilo. Nikako nisam mogla prihvatiti da i djevojčice ne mogu biti Položaj.

Važno je bilo biti u nečijoj kući Položaj. Prema Položaju su se svi u kući odnosili s velikim poštovanjem i iako je bio nemirno dijete kao i svi mi, ostala djeca, njemu se gledalo kroz prste. Prva strana osoba koja je ukućanima čestitala Božić je bio Položaj. Za Božićnim stolom Položaj je dobivao najbolje komade. a na Božić navečer je on jedini odlazio iz kuće s  rukama punim darova. Dobio bi najveću kobasicu s tavana, najljepši sir, ponekad čak i živu kokoš i koješta drugo.

I iz naše kuće je bar jedno dijete bilo gost u tuđoj kući i bilo nečiji Položaj. Dakle, za Božić je obitelj bila na okupu doma i nikuda nitko nije išao, ali je svaka obitelj ugošćavala jednog dječaka iz druge obitelji.Tako se cijela lokalna zajednica međusobno lančano povezivala.

Današnje obitelji žive posve drugačijim životima i mnogo toga mi se danas ne sviđa, od zatrpavanja poklonima i igračkama na dalje.

U starinskoj obitelji u kakvoj sam ja odrasla me ljutilo samo to što i ja nisam mogla biti nečiji Položaj.

I dalje mislim da je moje djetinjstvo bilo čarobno i u nedostatku igračaka, koje smo najčešće zamjenjivali uporabni predmetima i improvizacijama, svi smo razvijali djetinju maštu do granica neslućenoga.

Samo mi nikako nije bio jasan pojam Položaj kojim smo nazivali Božićnog gosta. Je li tako nazivan zato što je zauzimao posebno mjesto, visok položaj na koji u svakodnevnom životu imaju samo odrasli ili je on zauzimao položaj Malog Isusa na toj našoj Božićnoj slamici, ali bio je to prekrasan običaj.

I dalje se ljutim što je takav doživljaj djevojčicama bio uskraćivan.